Drugi dan u 3 sata ujutro krenuli su sva četvorica u Paklenicu. Kada su međutim došli pod Anićev kuk, sva tri Brahmova pratioca su odbili da se penju na njega. Kako je međutim sam Brahm htio krenuti na penjanje, pošao je s njim na penjanje, bojeći se pustiti ga samog, Ladislav Makovac. Odmah na početku penjanja naišli su na vrlo velike poteškoće, radi kojih je Makovac Brahma opetovano opominjao i molio da napuste penjanje i da se vrate, no Brahm na to nije nikako htio pristati, pa su s penjanjem nastavili. U toku od 6 sati mučnoga penjanja napredovali su svega 300 metara. Nakon 6 sati t.j. u 9 sati mučnoga penjanja je zapelo. Na jednoj maloj polici Makovac se osigurao klinovima i užetom, a Brahm je nastavio s penjanjem.

Dragutin Brahm

Osam metara više Brahm je htio da zabije klin u stijenu. Po svoj je prilici za to vrijeme držao jednom rukom kamen, koji je morao popustit, jer je nenadano s te visine pao na policu pokraj Makovca bez riječi i glasa. Makovac se je silno prestrašio. Čas prije osjetio je Makovac doduše da se nešto događa, jer se je uže napelo, a u tom času zarezalo Makovčev dlan, kroz koji je prošlo strjelovitom brzinom, nije si mislio, da će se dogoditi ono o čemu se nije nadao. Čim je Makovac opazio Brahma pokraj sebe, upitao ga je, što se dogodilo, ali mu Brahm nije odgovorio ni riječi. Odmah mu je popipao bilo i srce i užasnuo se, kaj je ustanovio da je Brahmovo srce prestalo raditi. Iz priručne apoteke izvadio je Makovac eter i njima stao trljati Brahmovo čelo. Još uvijek nije Makovac vjerovao da je Brahm mrtav, još se je nadao da će ga prizvati k svijesti. Ali kada je trljanjem pomaknuo s glave Brahmov šešir, opazio je na glavi dosta veliku udubinu. Momenat je bio užasan. Makovac je vidio da Brahmu nema pomoći, pa je javio drugovima podno stijene da smjesta odu u Starigrad po ekspediciju za spasavanje, jer je Drago mrtav. Brahm je visio na užetu, o klin, kojim se je u stijeni prije pada osigurao. Mjegovo je tijelo došlo na polici u položaj čučnja, sa sagnutom glavom, pa ga je Makovac položio. Do smrtnog udarca, po mišljenju Makovca došlo je uslijed toga što je kamen, o koji se je Brahm uhvatio, ispao iz stijene pa ga je udario po glavi ili je opet glavom Brahm udario u pećinu za vrijeme pada. U Starigrad-Paklenicu došao je Loewy. Tamo je ovaj u Velebitu jedinstveni slučaj prijavio žandarmeriji, koja je smjesta organizirala pomoćnu ekspediciju. Više ljudi, opremljenih ribarskim užetima od preko 300 metara, pošlo je sa natovarenom mazgom na mjesto nesreće. Akcija je započela s velikim poteškoćama i svršila neuspjehom. Seljani su pokušali zabaciti uže s protivne stijene, što im zbog grmlja i pretvrdog ribarskog užeta nikako nije uspjevalo. Nije preostalo drugo nego da mrtvog druga spušta niz stijenu sam Makovac. Na polici je bilo veoma malo prostora, tako da je sa velikom mukom obavio Makovac pripremu za spuštanje Brahma. Unatoč najpomnijeg nastojanja da mu to uspije, da bude katastrofa još tragičnija, dogodilo se je nešto neočekivanoga, Brahmovo tijelo se je nenadano s police poskliznulo i palo u dubinu 300 metara. Pravo čudo da je pri tom ostao Makovac živ, jer je malo trebalo da nije i on nastradao. Svi su priskočili do Brahma, stavili ga u pokrivače i prenijeli ga u Starigrad. Kroz to je vrijeme trajalo spasavanje Makovca. Zapravo se on morao sam spasavati, jer druge pomoći nije bilo. Jedan od drugova ostao je pod stijenom i iz daljine mu dovikivao, kojim pravcem podesnije da se spušta pa je na taj način nakon dugotrajnog napora uspjelo Makovcu da sretno siđe na podnožje ove zlokobne stijene.

(Citat je doslovno prenesen iz “Novosti” od 1. jula 1938. godine).

U “Hrvatskom planinaru” iz 1938. godine opisano je putovanje zagrebačkih planinara kao i smrt Dragutina Brahma.

Pravac koji je Brahm zamislio, na obljetnicu njegove smrti 1940. godine, ispenjali su Marijan Dragman i Slavo Brezovečki te ga njemu u spomen nazvali Brahmov smjer. Obojica, Dragman i Brezovečki bili su poznati penjači oko polovice 20. stoljeća, a Brahmov smjer je prvi ispenjan smjer u Paklenici.

Prvo ispenjavanje Brahmovog smjera (S. Brezovečki)

Da Brahmu ovo nije bilo prvo i posljedenje penjačko iskustvo govori podatak da je prije pogibije u stijeni Anića kuka, uspješno ispenjao Sjevernu triglavsku stijenu i popeo se na Grossglockner.

Paklenica danas

Danas u stijenama Paklenice postoji više od 360 uređenih i opremljenih smjerova, različitih dužina i težina pa je Paklenica jedno od najpoznatijih okupljališta penjača tijekom cijele sezone, koja počinje u proljeće i traje do kasno u jesen.

Uz sedamdesetu godišnjicu prvog penjenja na Anića kuk, Nacionalni park “Paklenica” na prigodan način obilježava ovu obljetnicu, koja se smatra početkom alpinizma u Paklenici. U izradi ove priče korišteni su njihovi materijali, a originalni dokumenti nalaze se u arhivima Nacionalnog parka, HPS-a i Zavičajnom muzeju Ogulin, koji u svom postavu ima posebnu zbirku i postav sa građom o alpinizmu i planinarstvu u Hrvatskoj.

U javnosti je slabo poznato da je Velebit, kao i sve dinarske planine, građen od stijena koje su nastale u plitkom moru, stoga autori na jednostavan i zanimljiv način daju objašnjenje kako je od naslaga taloženih u morskim plićacima nastala planina Velebit. Vodič je također važan i za shvaćanje nastanka svih planina dinarskog spleta. U osam poglavlja vodič na zanimljiv način, znanstveno-popularnim stilom, daje prikaz geoloških značajki parka, geološke povijesti cijelog Velebita te opisuje najposjećenije staze. Knjiga sadrži 85 fotografija, dvije geološke karte i preglednu geološku kartu cijelog Velebita, skice kretanja Velebita od karbona i do danas, slike rasporeda kopna i mora itd. 

Višegodišnje aktivnosti vezane uz realizaciju ovog projekta potpomogli su Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Hrvatski geološki institut, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, INA d.d. i Hrvatska turistička zajednica.

Knjigu je 2009. izdala Uprava NP, a predstavit će je autori dr. sc. Ivo Velić, prof. dr. sc. Josipa Velić i mr.sc. Dubravka Kljajo te njihovi gosti dr. sc. Srećko Božičević i prof. dr. sc. Igor Vlahović. Tijekom predstavljanja bit će prikazane fotografije iz područja Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, a moći će se kupiti i knjiga po cijeni od 90,00 kn.

Predstavljanje će se održati u četvrtak, 1. travnja 2010. u 18.30 sati u Sesvetama.

Informacija i tekst:  Vladimir Beštak

Na sjeveru Hrvatske predlažemo dva odredišta, tradicionalno okupnjanje na Strahinjščici u organizaciji PD Strahinjščica. Ovo okupljanje uvod je uproslavu 110. obljetnice organiziranog planinarenja u Krapini. Drugo mjesto koje predlažemo je prvi svibanjski izlet u Trakošćan. Uz događanja na jezeru, svakako iskorisititi blizinu Ravne gore, omiljeno okupljalište planinara i paraglajdera.

I za kraj, već tradicionalno počinje sezona otvaranja koča u Sloveniji. Tako se za predstojeći vikend otvaraju Koča pri izviru Soče , Koča na Golici , Kovinarska koča v Krmi , Aljažev dom v Vratih , Šlajmarjev dom v Vratih , Roblekov dom , Valvasorjev dom  i  Koča na planini Razor . Više informacija o kočama možete potražiti na web stranicama PZ Slovenije.

Uz tradicionalno natjecanje u brzinskom penjanju, i ove godine će se održati sajam outdoor opreme, te Mammut test & feel turneja.

Najmlađi penjači natjecat će se na II. Rock Pillars – Ocun Kid Speed – PAKLENICA 2009. , koji će se održati 01. svibnja 2009.

Sve dane će se u večernjim satima moći pratiti predavanja i projekcije.

Više informacija možete pronaći na web adresi NP Paklenica.

Subota je bila predviđena za par satnu turu po kukovima (Medvjeđi, Žuti…) oko Baških oštarija, a dan kao stvoren za to. Puno snijega, djelomično leda, stijena, puno gore pa zatim dolje, penjanja, absaila, kilometara, druženja i smijeha… Sve je to ispunilo našu subotu.

Ni spavanje ovaj puta nije bilo u hladnom. Hotel Ana u Gospiću i preljubazni gazda Dane, tretirali su nas kraljevski. Topla soba, tuš, skuhana večera koja te čeka..

.. a čekao nas je i radni sastanak na kraju dana. Za zagrijavanje doktorica Lana i predavanje o visinskoj bolesti, HAPE I HACE-u, i kako ih što prije prepoznati, a zatim dugo iščekivani trenutak istine na kojem smo baš kao ekipa u big brotheru petkom napeto iščekivale Darkovu odluku i finalni popis cura koje ‘idu gore’. Popis koji se posljednjih godinu dana gradio rezultatima, ispunjavanjem raznoraznih tjednih i vikend zadataka, ali sa kojeg su nažalost zadnjih mjeseci pootpadale mnoge cure nominirane više vlastitom voljom i financijskom konstrukcijom negoli glasovima publike.

Nije tajna. Financijska konstrukcija nije baš sjajna. Izgleda kao da je puno teži dio našeg uspona na Everest ovdje, u podnožju. Ali zaključeno je: Dok god avion ne odleti bez nas, mi se ne predajemo… Tako je i sastanak završio u vinskom podrumu uz času vina, sir, pršut, pjesmu ‘Jedan je kmet, običan kmet, htio otići na Everest’ i salve smijeha.

Nedjelja je odlučila, barem što se vremena tiče, malo više ličiti himalajskoj. Tako nam je umjesto sunca ponudila oblake, zapuhala, zahladila, a i stanovito nas smočila. Al tko se boji zime još ?

Osim toga, napokon smo dobile svoju mini provaliju, ljestve preko nje i mogućnost osjetiti adrenalin prelaskom preko tih strašnih i okrutnih ljestvi, lojtri, merdevina ili pod kojim god ih imenom već znate, a koje su u mnogim pričama o Everestu opjevane kao najveća noćna mora penjača. Što zbog njih 70-ak na putu do Logora 1, što zbog 3-4 puta prelaska preko njih, a najviše zbog puno desetaka metara ničega ispod njih.

Isprobale smo sljedeće tehnike prelaska: hodanje korak po korak, stil noga do noge, puzeći četveronoške, ženski stil na guzici, a demonstriran je i jedan crtić-stil pad sa njih naglavačke – srećom, bez posljedica. Složile smo se kako je ovaj ženski stil na guzici nekako najNEstresniji, tako da ćemo ga bez beda upotrijebiti ako bude bilo potrebno.

Osim te najnovije vještine, bavile smo se i žimarenjem te absailom, jer nas toga na Everestu također očekuju znatne količine.

Time je program predviđen za nedjelju, a i za cijeli vikend uspješno odrađen, a nas preostalih 13 smo se nakon ručka uputile kućama slati dopise potencijalnim sponzorima sa popularnom  pjesmicom Simone Gotovac u mislima …’Lova, treba nam lova…’

Ostale slike pogledajte u galeriji.

Piše: Tea Đurek – teJa

Idealne zimske uvjete iskoristile smo za još jednu od naših grupnih kondicijskih priprema, u sklopu koje je u 3 dana odrađeno više višesatnih hodačkih tura, između ostalog i usponi na Veliki Kozjak i Crikvenu, te na još neka mjesta na tom dijelu Velebita. Vježbali smo prtiti, penjanje u kombiniranom terenu, a najviše kako izdržati na jakom vjetru da te ne odnese.

Dom Alan za ovih par dana pretvoren je u naš „bazni logor“. Domar, gospon Ivo, iz ničega je iskemijao odličnu juhu, pekle su se i palačinke, i kokice.. Bilo je tu i prave magije.. Ali i onih kartaških trikova, koji uvijek i svakome uspiju, a da nitko ne zna kako i zašto.

Novu godinu većina je cura provela negdje u brdima. Vama želimo sve najljepše u Novoj, puno sreće, smijeha i ostvarenih želja !!

A ako niste, još uvijek stignete zamisliti pokoju želju. Naša je avionska karta za Kathmandu..

Više slika pogledajte u galeriji.