U 8.15 i 9.15 sati polazi autobus s parkirališta kod Hušnjakovog, a u 10.30 sati počet će misa na Strahinjščici kod Križa. Sve okupljene očekuje bogat zabavni program i gastro ponuda. Pokrovitelj je grad Krapina.

Bili smo ugodno iznenađeni ljepotama i raznolikošću Strahinjščice.

[Prikaži u nizu]

 

Ekspedicija Strahinjščica!

Jura frajer!

Majda

Siniša

Goran domorodac

Ivona

 

 

 

 

 

Šnjof, šnjof!

Eko katastrofa u polju orhideja! ;-)

 

Degustacija gube

 

 

 

Dedek - paraglajdersko uzletište

Još! netko gušta u suncu

Planinarski dom i zapadni greben Strahinjščici

 

Paraglajderi popravljaju meteorološku stanicu

 

 

Posljedice požara

 

Ljepote...

...i strahote potoka Hnučica

Evo Georgea, još! jedan frajer! :-)

Zaraslo okno rudnika ugljena "Mirna"

Ostaci sela Pospiši na klizištu zemlje iznad rudnika

 

 

 

 

 

 

Uskršnji zekani

12►

U gašenju je sudjelovalo 55 vatrogasaca i 11 vozila, a ugašen je kasno navečer. Zbog nepristupačnosti terena, ispod lokaliteta Dedek i Babica, požar je gašen, ručno, brentačama, uz veliko zalaganje vatrogasaca iz DVD-a i profesionalnih brigada.

Godine 70-te i 80-te općenito su bile godine ponovnog jačanja kulturnog, zabavnog, pa i planinarskog djelovanja na području Hrvatskog Zagorja. Tako ni planinari Nazoru nisu ostali dužni. U to doba, kad su Titovi zapadni krediti tek počinjali dolaziti na naplatu i kad se još živjelo dosta dobro, PD Strahinjščica iz Krapine, povodom 80. obljetnice osnutka, 1979. je otvorilo kružnu planinarsku stazu pod nazivom “Kajbumščakov put”.

Osim primarne planinarske, put se može promatrati i kroz druge dimenzije – ponajprije:

• botaničku

S gledišta botanike, planine i bregovi kojima prolazi Kajbumščakov put obiluju kompleksom flore kakav se rijetko viđa na tako kratkom potezu. Neke pojedinosti o tome možete pročitati i na vrhovi.com, u članku Orhideje na Strahinjščici.

• etnografsku

Etnografsku dimenziju uočit će svaki pažljivi planinar, jer put dotiče nekoliko zagorskih zaselaka, od kojih su neki gotovo potpuno zapušteni, neki ne, ali svaki od njih iskazuje jedinstvenu seosku arhitekturu i živopisne vizure na kojima vrijedi zaustaviti pogled.

• paleontološku

O paleontološkoj dimenziji sve je već poznato. Naime, put je zamišljen da prati “trag” dedeka Kajbumščaka, tj. šumska i planinska područja u pretpostavljenoj “zoni djelovanja” krapinskog pračovjeka. Zato je skrojen na način da završava u prvom i najznačajnijem paleontološkom parku u Hrvatskoj – Hušnjakovu u Krapini, točno na mjestu gdje je 1899. otkriveno bogato nalazište koje je snažno odjeknulo u znanstvenom svijetu. Nakon dovršenja novog muzeja, ova dimenzija mogla bi dobiti dodatni značaj. Nešto više o tome može se pročitati na www.krapina.com.

• enološku

S enološkog gledišta, put prolazi kraj nekoliko skupina vinograda i pripadajućih kleti, gdje se često može naći susretljive domaćine koji se, nasuprot uvriježenim predrasudama, međusobno natječu u kakvoći vina i koji će rado ponuditi čašu za okrjepu.

• religijsku

Naposlijetku, religijska dimenzija očituje se prolaskom puta kraj kapele Sveta Tri kralja, koja je do 40-tih godina i njezinog ratnog stradanja bila važno hodočasničko odredište Krapinaca.

S planinarskog gledišta, grad Krapina smješten je u kotlini, sa istočne i sa zapadne strane zatvorenoj brdima i planinama. Sa zapadne strane to su rubni dijelovi Kostelskog gorja, a s istočne strane Strahinjščica i manji ali srodni joj Šušeljbreg. Zbog toga grad ima jedinstveno izdužen, zmijolik i mjestimice vrlo uzak tlocrt. Ovo je najviše izraženo nešto sjevernije od glavnog krapinskog Trga Ljudevita Gaja, gdje vas — ako iz glavne ulice krenete bilo na istočnu, bilo na zapadnu stranu — od početka planinarskog uspona dijeli najviše 2min hoda. Upravo na ovom potezu počinje i završava kružni Kajbumščakov put.

Put je vrlo pristupačan: gotovo sve KT dostupne su automobilom, a početna i završna KT nalaze se nekoliko stotina metara od želj. stanice, u središtu Krapine. Uz odgovarajuću opremu najčešće je prohodan cijelu godinu, što je općenita odlika zagorskih planina, koje baš zato zimi čine dobar izbor za “održavanje forme”, a sve to opet uz zajamčene zimske radosti.

Identifikacija puta je slovo “K”. Prema dnevniku, staza je dugačka 27km, ima 8 kontrolnih točaka i prelazi se za 10-12h laganog tempa. Počinje u podnožju krapinskoga Staroga Grada, te se dalje pruža po hrptu Šušeljbrega (brijeg paralelan sa Strahinjščicom) sve do prvih radobojskih sela, gdje kreće uzbrdo na Strahinjščicu. Zatim prolazi gotovo cijelim hrptom Strahinjščice, spušta se u krapinsku Podgoru, te 1km dalje, iz obližnje Žutnice, opet kreće oštro uzbrdo na nekad popularno izletište Brezovicu. S Brezovice nastavlja dalje kraj novog petrovskog planinarskog doma (”Ačkova hiža”) i preko ostataka kapele Tri Kralja, te se spušta do nalazišta Hušnjakovo, vraćajući se praktički na početak.

Prvi dan

Kako doći do početka K puta?

Dolaskom u središte Krapine, krećemo na sjever prema Krapinskom Strahinju. Ako dođemo vlakom, markacije i smeđe izletničke ploče počinju od samog želj. kolodvora. Dakle krećemo od kolodvora preko Krapinčice i lijevo za markacijom u Šetalište Hrv. nar. preporoda. Stižemo do Trga Ljudevita Gaja. Dalje pratimo glavnu krapinsku ulicu — do prve 8-katne stambene zgrade je Magistratska, a dalje se pruža ul. Matije Gupca. Ulica Matije Gupca dolazi do nadvožnjaka stare Zagorske magistrale (D1). Prolazimo desno ispod tog nadvožnjaka i još cca. 100m. Ravno dalje nastavili bi prema putu 7 zavoja, koji je najkraća izravna ruta do planinarskog doma, ili još dalje k putu preko Jelenske pećine. Ali mi ovdje skrećemo desno (postoji putokaz) i penjemo se nekih 50m do Lovačkog doma. To je KT1 Kajbumščakovog puta. Imaju solidne gemište i vrhunskog kuhara Dašeka. Fileki su srijedom. Ako vam se ne da hodati kroz cijelu Krapinu, može se izaći i na prvoj sljedećoj želj. stanici nakon Krapine (Doliće), od kuda je vidljiv spomenuti nadvožnjak.

Od KT1 možemo se popeti gore na brijeg, tj. na Šušeljbreg, i priključiti se na K put. Kako god. Put postoji, ali po mom mišljenju ljepša varijanta je vratiti se do spomenute 8-katne zgrade (500m). Tamo je veliko makadamsko parkiralište i mali park s klupicama. Tu zapravo počinje K markacija koja vodi na Šušeljbreg.

Nakon malo uspinjanja, desno se od glavnog puta odvaja kratka staza do Staroga grada, gdje se pruža lijepi pogled na stare, ali obnovljene krapinske krovove. U ovim zidinama braća Čeh, Leh i Meh po Gajevoj su legendi živu zazidali sestru si Vilinu, zbog toga što je ljubila okupatorskog (rimskog) zapovjednika. Kod Staroga grada trenutno su u tijeku arheološka iskapanja, pa se može vidjeti i zanimljivog kamenja. Kuća koja se tamo nalazi i koja dominira vizurom Krapine, iako zapuštena, stara je tek nekoliko stotina godina. Od originalnog (pra)Starog grada osim restauriranih zidina nije ostalo gotovo ništa. Više o tome na www.krapina.net.

Dok se penjemo dalje na Šušeljbreg (439m), usput prolazimo kraj više vinograda i kleti. Put vodi po hrptu Šušeljbrega prema Radoboju. Hrpt Šušeljbrega dobrim dijelom paralelan je sa Strahinjščicom; stoga nam je, dok svladavamo put prema Radoboju, Strahinjščica uvijek s lijeve strane. Povremeno se otvaraju vidici na tamošnji planinarski dom, te na karakteristična južna rebra Strahinjščice. Ako nismo bučni, nerijetko se na nekoj od livada sretne srnu ili zeca. Otprilike na sredini Šušeljbrega, uz desnu stranu puta, u kući Puljek nalazi se KT2. Nakon KT2, ubrzo dolazimo do asfaltne ceste koja povezuje Lopatice i Strahinje — po cesti se ide 20-ak metara lijevo, i onda opet skrećemo s nje desno za markacijom.

Markacija nas blagim silaznim putem dalje vodi do radobojskog zaselka Tuški, više-manje zapuštenog, i ubrzo zatim do ceste Radoboj-D.Kamenečki i potoka Vnučica. Ovdje bi trebala biti KT3, u dnevniku puta piše kuća Crnek. Na cestu skrećemo lijevo, uzvodno uz potok Vnučicu, i pratimo je 200-tinjak metara do ulaza u šumu. Tu počinje kolni put, sve markirano, koji kroz lijepu šumu, još uvijek dobro očuvanu, laganim usponom vodi do Prevaje (prijevoja) na 620m. To je prva faza uspona na Strahinjščicu, planinu koja iz više razloga spada u “vodeću trojku” zagorskih planina (tu su još krov Zagorja – Ivanščica te popularna Ravna Gora). Iako Strahinjščica po visinskom kriteriju spada u srednje visoke planine (najviši vrh 846m), ipak ima određena obilježja višeg gorja (Ž. Poljak, Hrvatske planine; Zagreb 2001.): ponajprije oštar i uski hrbat koji je na nekim mjestima širok samo 2-3 metra, te sjevernu i zapadnu stranu koje su mjestimice vrlo strme. Stoga je potreban oprez. Također, planina je stanište mnogih divljih životinja koje u načelu ne napadaju čovjeka, ali valja biti oprezan, pri tome prvensteno vodeći računa o divljim svinjama u doba kad imaju mlade, te o poskocima kojih zna biti u toplim mjesecima.

Kad se popnemo do Prevaje, ako ima viška energije može se odvojiti desno slabom markacijom na radobojski vrh Sekolje (738m), s kojeg se pruža pogled na zapadne obronke Ivanščice i nakon kojeg se dolazi do krajnjeg ruba Strahinjščice sa strmim i neosiguranim Pisanim pećinama. Kajbumščakov put, međutim, od Prevaje ide lijevo (na zapad) odličnom markacijom do vrha Sušec (846m), te dalje do vidikovca i paragliderskog uzletišta (754m), te Planinarskog doma (618m). Na dionici Prevaja-Sušec po ljeti ima kopriva koje sežu do struka, tako da se preporučuju duge hlače u svako god. doba. Po zimi, s obzirom da put ide po samom vršnom bridu na potezu istok-zapad, dosta su jaki udari sjeverca koji pojačavaju učinak hladnoće, pa je potrebna dobra zimska odjeća. Osim toga, mjestimice valja biti oprezan zbog uskog hrpta. Na vrhu je metalni žig. Žig postoji i u domu, koji je ujedno KT4. U domu je najbolje prepoloviti put, tj. prespavati. Mislim da je malo previše cijeli put prevaliti u jednom danu, iako je ljeti to teorijski moguće jer dan traje dugo. Ali ne preporučujem to jer je i ovako dosta naporno.

Planinarski dom na Strahinjščici dovršen je 50-ih godina, obnovljen je i u odličnom stanju. Pruža sve što je potrebno (spavanje, tuš, kuhinja…). Trenutno je otvoren vikendom od 1. travnja do 31. listopada. Dom je kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice (H), Zagorskog planinarskog puta (Z), Bratskog planinarskog puta (B) i Kajbumščakovog puta (K).

Kajbumščakov put, prvi dan

Drugi dan

Od parkirališta kod doma, dalje se kreće markacijom po šumskom putu, u smjeru Slon/Goleš. To je put koji ide do kraja hrptom Strahinjščice na zapadnu stranu. Drugi mogući putevi od doma su:

• direktno od pl. doma dolje desno prema Krapinskom Strahinju (najkraći put do Krapine, dosta strmo)
• direktno od pl. doma dolje lijevo prema Radobojskom Strahinju (nemarkirani put, ali dobro uhodan i ugodan)
• po kolnom putu i preko Jel. pećine u Podgoru
• preko vrha (Sušeca) natrag u Radoboj
• glavnom makadamskom cestom i dalje markacijom prema Jesenju i Maclju

Nakon prolaska pokraj tri šumske livade, gdje se Krapinci za 1. svibnja tradicionalno okupljaju, i odvojka lijevo za silazak preko Jelenske pećine, produžujemo dalje i penjemo se na vrh Goleš (678m), do kojeg je vodio prvi markirani put na Strahinjščicu još u 19. stoljeću. Ovaj vrh, suprotno svom imenu, dosta je zarastao i ne pruža vidike. Odavde se put u serpentinama spušta. Biljni i životinjski svijet su bogati. Ljeti ima krasnog planinskog cvijeća koje izgleda vole i srne, jer ih nerijetko možete iznenaditi dok se pasu po samom hrptu. Preporučuju se duge hlače i ljeti. Put je naime OK i prohodan, ali vegetacija ljeti zna nabujati i tu i tamo može se naći koja kopriva.

Nakon 1h spuštanja dolazimo do stola i klupica koje su uredili lovci, odakle počinje zadnji mini uspon na Slon. Pred zadnji spust koji nas vodi do novih vinograda, klijeti i sela Podgora, vrijedi skrenuti lijevo označenim odvojkom 2-3min do samog vrha Slon (445m) gdje se pruža odličan vidik na sjever Krapine, Brezovicu i zadnji dio Kajbumščakovog puta, te s druge strane na Donačku goru i Macelj. Nakon vidika i povratka na glavnu stazu, spuštamo se kroz bukovu šumu (ima ogromnih primjeraka) putem koji je dosta strm i mjestimice “visi”, pa je potreban oprez pri skliskim uvjetima.

Kraj velikih vodospremnika spuštamo se u selo Podgoru gdje je KT5, dnevnik kaže kuća Kozina. Od područne škole u Podgori idemo desno ispod stare Zagorske magistrale i opet desno po cestici koja iznad nekadašnjeg Krateksa vodi u Žutnicu. Na toj cestici nalazi se uređeni izvor odlične vode. U Žutnici skrećemo lijevo na glavnu cestu Krapina-Varaždin, prelazimo prugu i most, te onda desno po cesti prema Đurmancu 200m. Tamo blizu novopostavljene smeđe table markacija ulazi lijevo u šumu i ide oštro gore prema vrhu Brezovice.

Prvih 20-ak metara ulaza dosta je zaraslo. Vidici s Brezovice su lijepi (prvenstveno prema Strahinjščici, Đurmancu i Maclju), ali se tek naslućuju zbog bujne vegetacije. Na vrhu je postavljen objekt Odašiljača i veza, koji u toplije vrijeme zbog klimatizacije bude dosta bučan. Kad se spuštamo (preporučuje se spust po makadamu), ispod Brezovice (s druge strane) u selu kbr. 1 je kuća Leljak i KT6.

Dalje krećemo s asfalta laganim usponom lijevo po poljskom putu koji vodi do poljane na čijem rubu se nalazi novi planinarski dom PD Brezovica iz Petrovskoga — “Ačkova hiža”.

Markacija dalje vodi kroz zaselak G. Benkovec na jug/jugoistok u smjeru kapele Tri kralja, kombinirajući kolne puteve, livade i šume, uglavnom idući po hrptu. Jednim dijelom, paralelno s ovim putem ide još jedan markirani put, ali više sa strane Petrovskog (zapadno od hrpta). Vjerujem da su to izmarkirali petrovski planinari. Pretpostavljam da ta markacija dodatno povezuje Ačkovu hižu s Tri kralja. Išao sam i tuda, doduše u suprotnom smjeru, od kapele Tri kralja prema Brezovici. Ta markacija prolazi kroz napušteno selo i tamo sam je izgubio. Zato ipak moram preporučiti stariju, ali pouzdanu K markaciju.

Inače, Tri Kralja je kapelica oštećena u 2. svj. ratu i u ruševnom je stanju, ali još uvijek impresivno izgleda. Kapelica je oštećena paljbom njemačkog oklopnog vlaka, koji je bio na krapinskom želj. kolodvoru, jer su navodno po vlaku pucali s otvora na krovu kapelice. Zanimljiva crtica!

Od kapele Tri Kralja jedna markacija (označena s “D”) vodi direktno dolje prema jezeru Dolac, dok K markacija produžuje još malo na jug. Dolazimo do livade odakle se pruža dobar pogled na južni dio krapinske kotline, Šušeljbreg, dijelove Strahinjščice, te još dalje na Ivanščicu i Medvednicu. Odavde se spuštamo u selo Tkalce, gdje se nalazi KT7 (kuća Ovčarić).

Spust nastavlja starim hodočasničkim putem prema nalazištu Hušnjakovom, gdje završava pred zgradama u kojima se nalaze novi i stari muzej evolucije, te prikladno uređen Neandertal pub. Tu bi trebala biti KT8 i to je kraj puta. U Neandertalu pripremaju i klopu. Praktički se spajamo s početkom — samo 200-300m dalje, ravno po cesti – nalazi se spomenuta 8-katnica i put prema Starome gradu gdje počinje uspon na Šušeljbreg.

Kajbumščakov put, drugi dan

Sažetak

• 8 kontrolnih točaka, početak i kraj puta u središtu Krapine
• markacije označene slovom K
• trajanje puta 10-12h
• duljina 27km
• otvoren 1979.g. (za 80 god. PD Strahinjščica)
• stanje markacija uglavnom odlično, minimalni nedostaci samo na potezu Brezovica-Tri Kralja i na jednom dijelu Šušeljbrega
• stanje puta općenito dobro; po ljeti ima kopriva na jednom kratkom potezu od Šušeljbrega prema Radoboju, te na dionici Prevaja-Sušec; u toplijim mjesecima blato na dionici D. Kamenečki-Prevaja; prvih 20m uspona na Brezovicu zaraslo

Istražujući ovo područje nekoliko je svjetski poznatih znanstvenika pronašlo u radobojskom kraju grobnice iz njih su odnijeli pronađene predmete ali nitko barem do danas nije utvrdio tko su pokojnici  i u koje su vrijeme ukopani.  U “Viestniku Hrvatskog arkeološkog  društva Zagreb” 1879. godine piše da su na brijegu Podoštinje iznad Radoboja (danas to mjesto mještani nazivaju Podostenje, “ispod stijenja”, odnosno “Pisanih pećina”)  pronađeni prethistorijski humci. Prvi ih je opazio 1850. godine geolog Morlot, koji navodi da ih je “jedanaest na broju”. Navodi se da su u tim humcima našli pepela, kostiju, crijepovlja i komad željeza.

Godine 1860. Emanuel von Graffenried nastavlja  iskapanje i razvaljuje sve humke. Odnosi više posuda i žara te jednu kremenjaču. Poslije njega traganje je prema pisanim dokumentima nastavio župnik Stjepan Korajac koji je u Radoboju bio kapelan od 1871. do 1879. godine.

On je pronašao dijelove posuđa i kosti što je sve predao ondašnjem Zemaljskom muzeju u Zagrebu. On je u potoku kraj mlina u radoboju pronašao i kamenu sjekiru. Zabilježeno je i da je neki seljak pod RADOBOJSKOM GOROM prilikom oranja pronašao zlatni novac, kovan po liku Aleksandra Velikog. Navodno je taj novac otkupio krapinski župnik Janko Bedenko, poznati ilirski prosvjetitelj i predao ga Ljudevitu Gaju, kako bi ga ovaj odnio u Zemaljski muzej u Zagrebu.

Podostenje – humci grobnica

Stariji mještani Radoboja još se uvijek sjećaju pričanja rudara u ugljenokopu koji su nevoljko noću išli na rad u blizinu  “Turskog groblja” kako su ga oni zvali. U novije vrijeme posebno nakon ponovnog konstituiranja Općine bilo je pokušaja da se zainteresiraju nadležne institucije za daljnja istraživanja, ali do danas nije bilo pozitivnog odgovora. Šteta, jer bi se vjerojatno današnjim znanstvenim saznanjima mnogo toga moglo točnije utvrditi i obogatiti povjesna zbivanja na ovim prostorima.

Ostaje tako samo dobro upućenom mještanu Radoboja ili slučajnom planinaru da prilikom odlaska u šumu  “Podostenje” na Strahinjščici razgledaju još uvijek dobro vidljive okrugle humke s ulegnućima u sredini koja su vjerojatno ostala nakon brojnih iskapanja prije više od stotinu godina.

Sa sjeverne, istočene ili zapadne strane, doživljaj prilaska i zavođenja neće biti ništa manji. Nemojte nikako propustiti predivan pogled s Veternica ako dolazite iz smjera Lepograve i Golubovca, kao ni živopisno Gornje Jesenje i mjesta usput, dolazite li s druge strane. Zanimljivo, ali zapadni pogled i prilaz su najmanje zanimljivi. Možda je to ironija prema Zapadu, Zagorje je Zapadu Zapad!

Neću previše zamarati poznatim stazama prema vrhu Sušec (846 m) i planinarskom domu, već ću predložiti da Strahinjščicu prođete sa radobojske strane, netaknute, ali nažalost većini slabo poznate Strahinjščice. Iz Radoboja naime postoji samo jedna markirana staza koja je dio Puta dedeka Kajmbunščaka, no ona ne dočarava mjesta i vidike koje na Strahinjščici svakako treba posjetiti.

Iznad sela Malogorski nalazi se lovačka kuća do koje vodi asfaltna cesta. Tu će vas dočekati usamljeni hrast na livadi i vidik prema Velikom i Malom žljebu, Poljanama, Sušcu i većem dijelu grebena Strahinjščice.

Veći dio je povezan šumskim putevima pa se možete osloniti na njih. Nakon 20 min hoda naići ćete i na prvi susrest s markacijom, a neposredno prije naići ćete na humke za koje se pretpostavlja da su grobnice iz rimskog doba. Istraživanja tog područja traju godinama, za sad bez nekih bitnijih otkrića. Tu skrenite desno, put Pisanih pećina. Put preko njih ne preporučam, ali prohodan je i spretnijim planinarima bit će potrebno oko 45 min da se popnu na Hajdino zrno. Glavna stijena dominira istočnim dijelom Strahinjščice, a sa dva proplanka ispod pruža se pogled na istok, u ljepšim danima kroz žlijeb Očure i do Varaždina.

Hajdino zrno je zanimljiv vrh do kojeg se može doći iz smjera sela Šaški ili preko Prijevoja, markirane staze dedeka Kajmbuščaka. Vrhovi Strahinjščice i nisu toliko zanimljivi, jer se zbog šume i ne vidi daleko, ali doživljaj mira i tišine, kamenja prekivenog mahovinom, svakako će ostaviti dobar dojam.

Spuštajući se od Sušca prema planinarskom domu nailazi se na paraglajderski start, mjesto za odmorit i predahnut. Tu se ima i kaj pogledati, Zagorje je ko na dlanu!

Usput su i Crnekovi traniki, a interesantan je i prirodni fenomen Dedek i Babica. Hnučicu je nažalost pogodil grom, a legenda o njima neki drugi put.

Planinarski dom na Strahinjščici treba pohvaliti iz više razloga: smještaj, čistoća, hrana, dobri domaćini iz PD Strahinjščica. Jedina zamjerka je da je otvoren samo tokom ljetnih mjeseci preko vikenda. No, nadam se da će se u bliskoj budućnosti moći doživjeti i koje zimsko predvečerje ili zora uz topli kamin.

[Prikaži u nizu]

Na Strahinjščici, u središtu Hrvatskog zagorja, dolazi do miješanja elemenata mediteranske, planinske (predalpske) i umjerenokontinentalne flore, što sve ovisi o položaju staništa u odnosu na nadmorsku visinu i nagib, tj. izloženost pojedinih padina suncu. Tako sam uočila oštre razlike rasprostranjenosti biljaka između južnih i sjevernih padina Strahinjščice. Na južnim prevladava kserofitnija i heliofitnija, a na sjevernim mezofitnija i skiofitnija vegetacija.

Kako je sve počelo?

Sjećam se dobro svog prvog susreta s orhidejama u prorodi. Bila sam studentica treće godine biologije i kemije te sam za kolegij Specijalna botanika II sakupljala bilje za svoj herbarij. Tako sam na jednoj livadi na Strahinjščici naišla na nekoliko jedinki prekrasnog, purpurnog cvata u obliku klasa te pojma nisam imala o kojoj se vrsti radi. Kasnije sam od prof. Pavletić doznala da se radi o rasprostranjenoj vrsti orhideje Orchis morio. Kroz glavu mi je proletjelo pitanje: „ Kaj kod nas ima orhideja?!“ Sva sreća da nisam izgovorila na glas!

Tada se moj interes za orhideje, kao ni za ostalo bilje, nije dalje razvijao. Nekako sam puno više voljela kemiju i da mi je tada netko reakao da ću se za dvadesetak godina opsesivno baciti u istraživanje orhideja, rekla bih mu da je lud.

Drugi značajni susret dogodio se prije desetak godina u vrtnom centru u Gratzu. Tražila sam s prijateljicom sobne biljke te smo obje ostala bez daha pred ljepotom Phalaenopsisa. Odmah sam prepoznala da se radi o orhidejama i iako su bile skupe ko šafran, nismo mogle odoljeti te smo kupile svaka po jednu, prijateljica ružičastu, ja bijelu.

Bojale smo smo se kako ćemo teško održavati te osjetljive tropske biljke. No, držeći se osnovnih uputa o njezi s deklaracije, obje smo usčuvale svoje ljubimice, štoviše, napredovale su i dobivale nove listove i cvjetne grane. Danas, desetak godina kasnije, imam potomke svoje prve orhideje koje mi je dala vegetativnim razmnožavanjem. Ali i tridesetak drugih, raznih rodova, uzgajam u svom stanu (sl.1.-5.) Trenutno sam u blagoj panici jer više ne znam kuda smjestiti nove jedinke, a ne mogu odoljeti kada u nekoj trgovini ugledam neku koju nemam! Na svu sreću, nisu više niti tako skupe, krasni se primjerci mogu kupiti već za 65-70 kn.

Nakon što sam razvila ovisnost o kolekcioniranju hortikulturnih vrsta, počela sam orhideje zamjećivati i u prirodi, u šetnjama po obroncima Strahinjščice. To pak se ubrzo pretvorilo u opsesivnu potragu i prava sam gnjavaža svima oko sebe, naročito ako idu sa mnom u šetnju. Nakon izučavanja stručne literature, prijeđenih stotine kilometara uzduž i poprijeko Strahinjščice i njezinih obronaka, pretraživanja na internetu, potrošenih tko zna koliko sati rada i napravljenih nekoliko tisuća fotografija, istražila sam ukupno 28 vrsta orhideja iz 14 rodova te nekoliko hibrida. Ali, tražim i dalje jer pretpostavljam da vjerojatno na mojoj gori obitava još pokoja vrsta. Tako sam uvjerena da ću konačno jednom ugledati vrstu Epipogium aphillum, nadbradac, koja se javlja rijetko, u pauzama od nekoliko godina.

Priču o orhidejama ispričala je Ljiljana Borovečki Voska. Cijelu galeriju pogledajte na Ljiljaninoj stranici