Subota je bila predviđena za par satnu turu po kukovima (Medvjeđi, Žuti…) oko Baških oštarija, a dan kao stvoren za to. Puno snijega, djelomično leda, stijena, puno gore pa zatim dolje, penjanja, absaila, kilometara, druženja i smijeha… Sve je to ispunilo našu subotu.

Ni spavanje ovaj puta nije bilo u hladnom. Hotel Ana u Gospiću i preljubazni gazda Dane, tretirali su nas kraljevski. Topla soba, tuš, skuhana večera koja te čeka..

.. a čekao nas je i radni sastanak na kraju dana. Za zagrijavanje doktorica Lana i predavanje o visinskoj bolesti, HAPE I HACE-u, i kako ih što prije prepoznati, a zatim dugo iščekivani trenutak istine na kojem smo baš kao ekipa u big brotheru petkom napeto iščekivale Darkovu odluku i finalni popis cura koje ‘idu gore’. Popis koji se posljednjih godinu dana gradio rezultatima, ispunjavanjem raznoraznih tjednih i vikend zadataka, ali sa kojeg su nažalost zadnjih mjeseci pootpadale mnoge cure nominirane više vlastitom voljom i financijskom konstrukcijom negoli glasovima publike.

Nije tajna. Financijska konstrukcija nije baš sjajna. Izgleda kao da je puno teži dio našeg uspona na Everest ovdje, u podnožju. Ali zaključeno je: Dok god avion ne odleti bez nas, mi se ne predajemo… Tako je i sastanak završio u vinskom podrumu uz času vina, sir, pršut, pjesmu ‘Jedan je kmet, običan kmet, htio otići na Everest’ i salve smijeha.

Nedjelja je odlučila, barem što se vremena tiče, malo više ličiti himalajskoj. Tako nam je umjesto sunca ponudila oblake, zapuhala, zahladila, a i stanovito nas smočila. Al tko se boji zime još ?

Osim toga, napokon smo dobile svoju mini provaliju, ljestve preko nje i mogućnost osjetiti adrenalin prelaskom preko tih strašnih i okrutnih ljestvi, lojtri, merdevina ili pod kojim god ih imenom već znate, a koje su u mnogim pričama o Everestu opjevane kao najveća noćna mora penjača. Što zbog njih 70-ak na putu do Logora 1, što zbog 3-4 puta prelaska preko njih, a najviše zbog puno desetaka metara ničega ispod njih.

Isprobale smo sljedeće tehnike prelaska: hodanje korak po korak, stil noga do noge, puzeći četveronoške, ženski stil na guzici, a demonstriran je i jedan crtić-stil pad sa njih naglavačke – srećom, bez posljedica. Složile smo se kako je ovaj ženski stil na guzici nekako najNEstresniji, tako da ćemo ga bez beda upotrijebiti ako bude bilo potrebno.

Osim te najnovije vještine, bavile smo se i žimarenjem te absailom, jer nas toga na Everestu također očekuju znatne količine.

Time je program predviđen za nedjelju, a i za cijeli vikend uspješno odrađen, a nas preostalih 13 smo se nakon ručka uputile kućama slati dopise potencijalnim sponzorima sa popularnom  pjesmicom Simone Gotovac u mislima …’Lova, treba nam lova…’

Ostale slike pogledajte u galeriji.

Piše: Tea Đurek – teJa

Idealne zimske uvjete iskoristile smo za još jednu od naših grupnih kondicijskih priprema, u sklopu koje je u 3 dana odrađeno više višesatnih hodačkih tura, između ostalog i usponi na Veliki Kozjak i Crikvenu, te na još neka mjesta na tom dijelu Velebita. Vježbali smo prtiti, penjanje u kombiniranom terenu, a najviše kako izdržati na jakom vjetru da te ne odnese.

Dom Alan za ovih par dana pretvoren je u naš „bazni logor“. Domar, gospon Ivo, iz ničega je iskemijao odličnu juhu, pekle su se i palačinke, i kokice.. Bilo je tu i prave magije.. Ali i onih kartaških trikova, koji uvijek i svakome uspiju, a da nitko ne zna kako i zašto.

Novu godinu većina je cura provela negdje u brdima. Vama želimo sve najljepše u Novoj, puno sreće, smijeha i ostvarenih želja !!

A ako niste, još uvijek stignete zamisliti pokoju želju. Naša je avionska karta za Kathmandu..

Više slika pogledajte u galeriji.

Skoro sam kao naslov napisao “Prvi zimski izlet u 2007. godini”, ali onda mi je sinulo da sam početkom ove godine već imao nekoliko pravih – zimskih. Ipak nekako osjećam da je šetnja koju smo napravili ovu subotu prva zimska ove godine. Valjda je to stoga što još uvijek nekako u podsvijesti živim u svijetu u kojemu postoje kalendarska i školska godina. Po školskoj godini – trekking po Dabarskim kukovima bi bio i prvi zimski izlet. Iliti prve snježne radosti za moju malenkost. I dvoje prijatelja-supatnika koji su se smrzavali sa mnom.

Ja sam, u stvari, htio ići na Cincar iznad Livna, ali A. je odbrusio “Mene to ne zanima, ali ako želiš Slovensku na Triglav ja sam za!”. M. je zakolutao očima. Poanta je bila da se nikome ne ide toliko daleko na istok. OK, zapadnije od Cincara (a da nije Troglav ili Dinara) je Lička Plješivica.

Svi se složiše da idemo na Ličku Plješivicu. Sloga je (uz pivu i pistacije) trajala do dugo u noć. Sve dok… Sve dok nisam na sljedeći sastanak ponio kartu i pokazao gdje se na karti ‘rvacke nalazi Plješivica. A mi bi do tamo trebao doći autom iz Poreča… ts, ts, ts…

Mala digresija: Postoje dva načina kako se mogu odvijati aukcije. Po britanskom principu – za proizvod se nudi početna cijena. I onda se ta cijena pomalo diže sve dok ne ostane samo jedan ponuđač. Ako aukciju vodite na nizozemski način – prvo ponudite nerealno veliku cijenu, i zatim ju snižavate – sve dok se ne nađe ponuđač koji je spreman platiti. Moja je aukcija za organiziranje planinarskog izleta očito bila ovog drugog tipa. I, možda je to bio krivi pristup.

Moja zadnja ponuda je bila šetnja po Dabarskim kukovima. Na Srednjem Velebitu. I na kraju su se T. i M. složili. M. se (na žalost) prehladila , A. je u mislima bio na slovenskoj (a u praksi je cijeli dan proveo na internetu), R. bi išla da je išao A.

Dakle, moja malenkost, T. i M. smo u subotu rano ujutro (u 5 sati) krenuli iz Poreča put Velebita. Naoružani dobrom voljom i fotoaparatima, ali bez – rukavica. Što se pokazalo dosta nezgodno. Jer već na pola uspona autom prema Oštarijama je cesta bila mrvicu zaleđena. Od Oštarija do Stupačinova vodi asfaltna cestica koja je bila potpuno prekrivena snjegom – nije ga bilo puno, možda centimetar-dva. Taman toliko da se osjeti zimski ugođaj.

Velebit k’o Velebit. ‘ladno brate. Puše velebitska bura, pa iako je tek prvi snjeg, nije ugodno. Plan je bio uspon na Kizu – jako lijep vrh iznad Ličkih Oštarija, ali od toga sam odustao već u početku. Jer, dani su kratki, uspon na sam vrh zahtijeva malo pentranja po zaleđenom stijenju, a ja ne želim imati ičija iskrenuta stopala ili natučena koljena na duši.

Put koji obilazi Kizu da bi se spustio u Crni Dabar obilazi Kizu sa istočne strane. I taj prijevoj je bio prvi upečatljivi trenutak tog dana. Kad smo došli gore bura nam je prodrla kroz sve slojeve odjeće i usjekla se u kosti.

Ima jedan vizualno zanimljiv fenomen koji se može vidjeti kad padne prvi snijeg na duboku travu, a ne pokrije ju potpuno. Ukoliko još i puše vjetar – šare koje među snijegom ocrtava busenje trave je meni osobno nešto prekrasno. Slične šare, malo drukčijeg (kubističnog) uzorka, su se mogle vidjeti i na stijeni koja se nadvijala nad naš prijevoj. A pogled na brda sjeverno od lanca Dabarskih kukova je bio prvi zimski pogled od Bitoraja naovamo.

Spuštanje u Crni Dabar je, po meni, dosadnjikav. Spuštanju nikad kraja, brda u okolici se naziru tek kroz šumu. Od nekadašnjeg sela Ravni Dabar, ostalo je samo jedan bunar. Tek kad se dođe do prijevoja između Crnog i Ravnog Dabra, prvi put se u pravom svijetlu može vidjeti ono što Dabarski Kukovi u stvari jesu – labirint stijena svakojakih čudnovatih oblika. Od stijene iznad planinarskog doma, preko Kukalina, Visibabe, pa sve do Bačić kuka.

Kao Crni, i Ravni Dabar je nekad davno bio selo od kojeg su ostala tek tri-četiri zida u križ, bunari i zgrada škole. Škola je sačuvana samo zato što je to danas planinarski dom.

U domu: pije se pivo (crno, Velebitsko), jede kruh s nekakvom egzotičnom drniškom svinjetinom (koja je, navodno, zdrava zato što na njoj rastu razne autohtone drniške gljivice, ali nisam prob’o pa ne mogu o tome…). Uz pivu i rakiju pričale se planinarsko/alpinističke priče, zgode, bajke i basne. Najbolje bi bilo da je sve skupa “do duboko u noć…”, ali ne može. Puk u nedjelju ima obaveze i u isti dan se mora vratiti doma.

Slijedi uspon do kukalina sa prvim pravim pogledom na hrbat kukova od Kize naovamo. Slikanje, snimanje i fotografiranje. Divljenje kamenim stijenama ispranim kišom i burom, šetnja tunelom usječenim u stijenu. I na kraju povratak makadamom.

“S lijeve strane imate priliku vidjeti Ravni Dabar, i većinu Dabarskih kukova, a s desne se pogled pruža na Velebitski kanal i (zadnjim zrakama sunca obasjan) Pag.”

Povratak do Stupačinova. U autu, na povratku doma, se još dva-tri sata u kostima osjećamo velebitsku hladnoću.

Ostale fotke: