Krenuli smo “ranom zorom”, po dvoje iz Rijeke i Zagreba. “Meeting point” u Kranju, ispijanje kavice. Polazak prema Suhodolniku. Oko 09:30 dolazimo u Suhodolnik, navlačimo (po potrebi svlačimo ) opremu, sa pogledom prema nebu. I nije baš neki pogled, jer oblaci su dosta nisko i već vidimo da ćemo zaglavinjati u oblaku.

A prognoza je bila tako dobra. (”Lijepi” pozdrav meteorolozima )

Skuta – Dolgi hrbet 30.-31.08.2008.

Krećemo iz Suhodolnika prema Cojzovoj koči negdje oko 10:00.

Izabrali smo, od dvije moguće varijante, uspon “čez Teška” do Cojzove koče. Na tom usponu nakon nekih pola sata, sat ugodne šetnje kroz šumu, dočekuju nas odjednom štengengenge.

Malo po malo, primičemo se Cojzovoj koči, i toliko očekivanoj joti . Dolazak na Cojzovu koču u “okvirima” navedene satnice. Od Suhodolnika do Cojzove trebalo nam je cca. 2:30 sati.

Pogled na koču nemre biti bolji .

No, bez obzira na gusti oblak koji okružuje sve i sva, ubacili smo se unutra u koču, i odmah naručili, što jotu, što ričet, naravno i pive i čaj, ovisno o spolu .

Klopa fina kao i uvijek u koči, tankanje vode (mada je voda deklarirana da nije za piće !?!) jer nas čeka cijelodnevno tumaranje bez dodatnih izvora vode, i pokret prema bivku pod Skutom. Kako smo se dizali od Cojzove koče, stalno nam se vrzmalo po glavi kako bi se ti oblaci možda mogli i raspršiti, ali nisu se dali.

Dolazak na prijevoj Vratca iznad Kokrškog sedla.

Neki su se i “dvoumili” …

… ali ipak krenusmo dalje prema bivku pod Grintavcem.

Po glavama nam se i dalje vrti kaj bumo i kak bumo došli do bivka pod Skutom. Taj bivak je izvan markacija, i treba dosta dobro poznavati teren kako bi se pronašao odvojak za njega. Pogotovo po ovakvom (ne)vremenu, kad je na momente vidljivost bila samo 10-tak metara. (još jedan “pozdrav” meteorolozima ).

Dolazimo do bivka pod Grintavcem, mali odmor, konzultacije sa par varijanti, dolaska i povratka.

Krećemo dalje prema bivku pod Skutom, čez Sleme, kaj je po slovenskim oznakama, “zelo zahtevna pot”. Znamo da sad više nema previše uspona, pošto smo se digli na 2000 – 2100 nadmorske visine. Ali “muči” nas malo ta varijanta “čez Sleme”. Nakon jedno sat vremena, eto nas na dijelu zbog kojeg su slovenci stazu označili “zelo zahtevnom poti” .

Ajmo sad malo sa slikama. Kažu da govore više od riječi .

Taj smjer “čez Sleme” je 2003 (mislim) preusmjeren jer je godinu prije, zbog velikog odrona stijne, koja je potrgala postojeće osigurnaje, trasirana malo više uz same okomite stijene Slemena.

Zaista, kad smo prošli taj dio, laknulo nam je. Jer sami uvjeti i nisu bili baš “bajni”. Vidljivost vrlo malena, sve je sklisko, stijene, sajla, kamen, trava, mi .

No sve je prošlo O.K. i sad smo lagano krenuli preko Velkih poda prema odvojku za bivak pod Skutom.

Kolegu koji nas je vodio, poslali smo malo napred, u izvidnicu, a nas troje lagano je krenulo istom stazom.

Za cca. sat vremena, ugledah “čovječuljke”, koji su siguran znak za odvojak, ali ne budi lijen, ostavih ruksak i naše dvije supatnice na odvojku, i odoh provjeriti. Snalaženje po tako gustoj magli je zaista dosta teško, pošto markacija nema, a čovječuljci svako malo “nestaju” . No ipak, nakon nekih 10-tak minuta nabasah na bivak. Trkom gore, na odvojak, da objavim dobru vijest. A pogotvo što je bivak i prazan .

Nakon cca. pola sata, jako pažljivog silaženja, eto nas (napokon) u bivku pod Skutom. S olakšanjem (dupli, što od tereta, što od toga što smo našli bivak u toj magluštini) skinusmo ruksake i počelo je standardno pripremanje klope, pričice i priprema za spavanje.

Bivak je vrlo uredan i čist, za preporučiti. Samo treba sve nositi sa sobom, jer vode nema nigdje u blizini i treba se dobro opskrbiti dragocjenom nam tekućinom na planinarenju.

Vrijeme je i dalje full maglovito, sad počinju varijante “kaj i kako” ćemo sutra ako ostane takvo vrijeme.

I sa tim razgovorima odosmo na (zasluženi) počinak.

Ujutro, prvi se dižem, pogledavam van kroz prozor, ništa se ne vidi … rekoh sam sebi:”Pa nemreju fulati baš oba dana u prognozi !?!”. Obučem se i izletim van da malo bolje promotrim kak to sve zgleda vani.

Nije baš da sam bio ohrabren prvim pogledom na okolicu. Sve je i dalje bilo u magli, i nije se vidjelo dalje od nekih 20-tak metara.

No u zraku se osjećao lagani povjetarac koji mi je davao nadu da će se vrijeme poporaviti. I zaista je bilo tako.

Bivak pod Skutom

U međutku, dok je povjetrac lagano “gonio” oblak i maglu, iskoristih priliku i uslikah runoliste koji su ovjde redovito svake godine.

Lagano se počeo buditi i ostatak ekipe, a sa time je pojačao i vjetar, te su se polagano počeli pojavljivati iz magle, poznati vrhovi u okolici.

Gritovec (još uvijek) u oblaku

Izlazak iz Turskog žleba

Turska gora

Iako su nam se vidici otvarali, nije išlo baš lako. Kad smo došli do ispod same Skute, i ferrate prema vrhu, oblaci su se opet nadvili. I nad Skutu, ali i nad nas . Tako da smo bili uskraćeni za vidike “šuseva” koje smo prolazili tijeko uspona kroz ferratu.

Veselje na grebenu Skute iako nas i dalje prati magla i/ili oblak .

No kaj je, tu je, nismo se dali smesti i krenuli smo još malo do samog vrha Skute (2532 m).

još malo pa smo na vrhu …

… i eto nas na vrhu. Sretni što smo došli, ali ne i baš pogledom. No, odjednom, kao da nas je željela nagraditi za upornost, magla oko Skute i okolice je u trenutku nestala.

Slijedi par slika (mislim da moji komentari ovdje nisu potrebni ) :

Grintovec

Štruca

Velika i Mala Baba

Spustili smo se sa Skute, opijeni divnim pogledima te zastali na “crossroads-u” kod Škrbine.

Djevojke su ostale uživati u blagodatima sunca, a nas dvojca smo se bez ruksaka, zaputili “na brzaka” na vrh Dolgog hrpta.

Za to nam je bilo potrebno nekih 20-tak minuta do vrha. Koja divota se pentrati bez rukasaka. Pa makar i samo 45 minuta .

Par slika sa Dolgog hrpta:

Eto nas na vrhu Dolgog hrpta (2473m)

Vraćamo se lagano do cura koje odmaraju na Škrbini i krećemo preko Velikih Poda prema bivku pod Girntavcem.

Putem prema bivku, hodajući siparom, naravno da smo “naletjeli” i na stalne posjetioce ovih prostora.

Za sat vremena spustili smo se do bivka.

Odmorili 15-tak minuta i krenuli, a kamo dalje, nego opet u maglu. Naime, granica oblaka je bila upravo negdje na toj visini na kojoj je bivak pod Grintovcem. Znači nekih 2000 metara nadmorske visine.

Ušli smo u maglu/oblak i opet preko Vratca spustili se do Cojzove koče u kojoj smo (i) opet maznuli jotu ili ričet, pivicu ili čaj, i krenuli oko 17:00 prema Suhodolniku gdje su nas čekali naši auti, šepureći se na parkingu famoznim zelenim vinjetama .

Do auta smo došli za 01:45, presvlačenje, trpanje stvari na brzaka u gepek, i laganini krenuli prema Kranju.

Autocestom je sve bilo O.K., nije bilo gužve na granici (za razliku od subotnjeg jutra kad smo morali čekati 40 minuta ), tako da smo do Zagreba došli negdje oko 21:30.

Galerija slika nalazi se ovdje.