Nije prošlo ni dvije godine, a mi se ponovo nalazimo u Nepalu u Himalaji. Zemlji najviših planina na svijetu,  zemlji dobrih i veselih ljudi, zemlji koju nije lako zaboraviti i zato smo joj se vratili.

Teško je na papiru dočarati pet tjedana provedenih o ovoj nadasve živopisnoj zemlji.

Prije dolaska, u detalje isplanirali smo treking oko Annapurne, jedan od najlijepših na svijetu.

Uspon na Pisang Pek, vrh visok 6091 metar pa  uspon na Thorong La najviši prijevoj na svijetu visok 5416 metara.

Desetodnevni treking pokrajinom  Mustang u kojoj i danas tibetanci njeguju svoj tradicionalni način života.

Nekoliko dana uživali smo u ponovnom susretu s Kathmanduom, glavnim gradom Nepala koji se nalazi na visini od 1100 metara.  Sav život odvija se na ulicama,  preplavljenim ljudima i životinjama.  Žene u šarenoj odjeći, musava, ali vesela i nasmijana djeca i neizbježni psi.

Kako do plaska na treking imamo još nekoliko „dana viška“ odlazimo na dvodnevni izlet u Pokharu. Nakon trideset minutnog leta rezerviranog samo za hrabre,  u malenom aviončiču, koji prije nalikuje nekoj većoj maketi nego pravoj „nebeskoj ptici“, ipak smo sretno prizemljili.

Pokhara je gradić nastao na obali velikog jezera imenom Phewa koje nadvisuju snježni himalajski vrhovi, a dominira Machhapuchhre, sveti vrh visok 6993 metara. Dok u domovini zima polako prijeti, ovdje temperatura prelazi 30ºC, pa je jezero pravo utočište u želji za rashlađivanjem.

Nakon tjedan dana boravka i privikavanja u Nepalu,  krećemo na dugo i detaljno planirani treking. Večer prije, odlazimo u bijeli hram prisustvovati obredu za sretan put, gdje nam budistički svećenici zvani lame, molitvom i vezivanjem „kata“ zazivaju sreću na putu. Kata je tibetanska marama  koja se upotrebljava kod upoznavanja ili rastajanja. Sretni smo, jer mi se tek upoznajemo, a rastanak je još daleko.

Zahvaljujući „čuvenim“ nepalskim cestama i autobusima, vožnja od nekih 150 kilometra trajala je nepunih 12 sati, što je svakako ojačalo naš osjećaj čežnje i ponosa na najljepšu nam “Dalmatinu“. Oko osam sati navečer, dolazimo na posljednje stajalište, Besisahar (823 m), najveće mjesto u okrugu Lamjung, dalje više ne može ni naš „terenski“ autobus.  Zgužvani i umorni jedva se odvlačimo do kuće u kojoj ćemo prenoćiti.

Jutro je donijelo, za nas planinare dugo očekivani treking, koji započinjemo  kroz nježno zelena rižina polja, čudesna u svojoj geometrijskoj pravilnosti. Nalazimo se na visini oko 800 m, vlaga i vrućina dodatno crpe snagu, ali srećom većim dijelom puta teče rijeka Marsyandi, koja nesebično nudi osvježenje.

Narednih dana polako se sve više uspinjemo, priroda se mijenja. Rižina polja ostaju iza nas . Nakon neprekidnog šuma rijeke, prilično strmih uspona spuštamo se na obalu rijeke Marsyandi. Imam osjećaj da smo se nakon divlje prirode spustili na morsku plažicu. Ulazimo u  Koto, simpatično selo sa mnoštvom šarenih kuća, uređenih okućnica.

Popodne još za vrijeme jakog sunca dolazimo u Pisang.  Kao i u prethodnim selima, tako i na ulazu u Pisang, dočekuju nas  znatiželjna djeca kojima donosimo veselje dijeleći olovke i bombone. Pisang je najveći „grad“na našem dugom putu okružen brojnim poljima heljde, koja su lijepe crvenkasto žute boje. Imamo pogled na  na Pisang Peak,  naše sljedeće odredište.

Nakon noći provedene u šatoru, nalazimo se  na visini od 4928 metara, visini koja zahtijeva postupnu aklimatizaciju, zatim slijedi uspon na 5000 metara, pa opet aklimtizacija. Na žalost, zbog nepripremljenih vodiča (moramo pronaći krivca za kasnije junačke priče) prisiljeni smo odustati od uspona na sam vrh. Ležimo na livadici i uživamo u nestvarnom pogledu na himalajske gorostase, i osjećamo se tako mali, a tako zaštićeni.

Slijedeći cilj nam je prijelaz preko najvišeg prijevoja na svijetu Thorong La 5416 m. Nakon hladnog lodgea u kojem smo proveli nekoliko sati u kartanju, odlazimo na spavanje u isto tako hladnu sobu koja je još i prilično vlažna. Srećom u vreći za spavanje je ipak bilo ugodno, a uz nakupljeni dnevni umor brzo smo utonuli u toplinu sna. Ustajemo  u pet sati i spremamo se za uspon. Hladno je i smrznuto, brzo doručkujemo i krećemo, i uskoro se razdanjuje. Napredujemo puževim korakom, a sunce je samim svojim provirivanjem najavilo prekrasan dan. Za tri sata stižemo na prijevoj Thorong La 5416m koji je u snijegu, ali ga bez većih problema svladavamo u laganim cipelama. Slikamo se, a poze nikad dovoljno dobre, vežemo kate i molitvene zastavice, i za kraj ostavljamo hrvatsku zastavu da vijori na vjetrovima daleke Himalaje.

Staza kojom se spuštamo u Muktinath nije previše strma. Vrijeme je i dalje sunčano i sve toplije. Krajolik se potpuno promijenio, i to iz divljih nepristupačnih snježnih vrhunaca,  spuštanjem u Muktinath na 3760m stigli smo do pustinjske čarolije. Neobičan grad sa čak 13 „hotela“ zvučnih imena , internetom, telefonom….

Stanovnici se  bave pletenjem, pa ponuda na  štandovima obiluje šarenim šalovima, kapama, čarapama, rukavicama.

Danas 13.10.2008. ušli smo u pokrajinu Mustang. Nastavljaju se pustinjski pejzaži, prevladavaju– crvena, bijela i siva boja . Vrijeme je sunčano i vruće, na žalost poslije 12 sati počinje puhati vrlo jak vjetar koji nosi prašinu, začas smo prekriveni, škripi pod zubima.

Za ovih deset dana koliko boravimo ovdje,  imamo cijelu ekipu koja radi samo za nas – jednog vodiča, tri nosača, četri konja i jednog konjušara.

U prosjeku, prema našim isplaniranim aktivnostima,  dnevno hodamo oko 7 sati. Put  nas vodi uz korito rijeke Kali Gandaki, a ponegdje i samom rijekom jer  je vodostaj u ovo doba nizak.

Kuće u Mustangu izgledaju kao mali dvorci – utvrde,  umjesto krovova imaju terase na kojima su naslagana drva.

Jedno veče iskusili smo večeru u kuhinji tibetanske obitelji. Domaćica kuha večeru, dva muškarca piju neko domaće piće koje im ona stalno nadolijeva. Na štednjaku dvije mačke grijući se zadovoljno predu. Kuhinja je jako uredna iako je na podu nabijena zemlja. Sa stropa primamljivo se njišu trakice sušenoga mesa.

Ovdje je na djelu pravi suživot ljudi i životinja, bez strahova i perdrasuda. Mačke se motaju oko zdjela s hranom i nikome ne smetaju. Dječak jede kekse koje naizmjence djeli s mačkama.

Nastavljamo preko 4000 metara visokog prijevoja zvanog Windy pass,  od kuda puca lijep pogled na Lo Manthang, glavni grad u Mustangu. Za pet sati stižemo u Lo Manthang , naš krajnji cilj u Mustangu. Prirodu je teško opisati, nama potpuno neznana, pustinja ukrašena snježnim vrhuncima.

Na jednom mjestu morali smo izuti cipele i pregaziti rijeku. Voda je bila ledena, nakon toga malo penjanja po stijenama, strmi uspon od 300 metara.

Deset dana našeg aktivnog, organiziranog i čarobnog putovanja prošlo je u kao trenu, nakon kratkog leta iz Jomosoma do Pokhare i vožnje taksijem vraćamo se u Kathmandu.

[Prikaži u nizu]

Do povratka u Zagreb ostalo nam je još malo vremena koje smo  iskoristili za jednodnevni izlet do sela Nagarkot, oko 40 kilometara udaljenog od Kathmandua. Vozimo se gradskim prijevozom. Putovanje na ovaj način jako je dojmljivo,  jer vidjesmo kako se prosječni nepalci voze,  pod motom-što više ljudi to bolje, ali nema nervoze. „Mali od busa“ sve koordinira-ulazak, izlazak, određuje gdje će tko sjesti, ugurava još nekoliko ljudi, iako se nama čini da nema mjesta ni za čačkalicu, naplaćuje karte, pjeva, fućka, usmjerava bus, penje se na krov naplatiti karte putnicima koji se voze na krovu i sve to u vožnji. Put od Baktaphura do Nagarkota vodi kroz prekrasnu prirodu, rižina polja, šume borova i agava. Nagarkot je selo s puno hotela, bungalova. Za nepalske uvjete luksuzno…

I na kraju što reći, osim da vjerujem da ću se jednog dana opet vratiti Nepalu.

Na mnogim mjestima pisala je ova poruka “ Nepal is here to change you, not for you to change Nepal“, i vjerujte mi, to je tako.

Namaste!