Nije prošlo ni dvije godine, a mi se ponovo nalazimo u Nepalu u Himalaji. Zemlji najviših planina na svijetu,  zemlji dobrih i veselih ljudi, zemlji koju nije lako zaboraviti i zato smo joj se vratili.

Teško je na papiru dočarati pet tjedana provedenih o ovoj nadasve živopisnoj zemlji.

Prije dolaska, u detalje isplanirali smo treking oko Annapurne, jedan od najlijepših na svijetu.

Uspon na Pisang Pek, vrh visok 6091 metar pa  uspon na Thorong La najviši prijevoj na svijetu visok 5416 metara.

Desetodnevni treking pokrajinom  Mustang u kojoj i danas tibetanci njeguju svoj tradicionalni način života.

Nekoliko dana uživali smo u ponovnom susretu s Kathmanduom, glavnim gradom Nepala koji se nalazi na visini od 1100 metara.  Sav život odvija se na ulicama,  preplavljenim ljudima i životinjama.  Žene u šarenoj odjeći, musava, ali vesela i nasmijana djeca i neizbježni psi.

Kako do plaska na treking imamo još nekoliko „dana viška“ odlazimo na dvodnevni izlet u Pokharu. Nakon trideset minutnog leta rezerviranog samo za hrabre,  u malenom aviončiču, koji prije nalikuje nekoj većoj maketi nego pravoj „nebeskoj ptici“, ipak smo sretno prizemljili.

Pokhara je gradić nastao na obali velikog jezera imenom Phewa koje nadvisuju snježni himalajski vrhovi, a dominira Machhapuchhre, sveti vrh visok 6993 metara. Dok u domovini zima polako prijeti, ovdje temperatura prelazi 30ºC, pa je jezero pravo utočište u želji za rashlađivanjem.

Nakon tjedan dana boravka i privikavanja u Nepalu,  krećemo na dugo i detaljno planirani treking. Večer prije, odlazimo u bijeli hram prisustvovati obredu za sretan put, gdje nam budistički svećenici zvani lame, molitvom i vezivanjem „kata“ zazivaju sreću na putu. Kata je tibetanska marama  koja se upotrebljava kod upoznavanja ili rastajanja. Sretni smo, jer mi se tek upoznajemo, a rastanak je još daleko.

Zahvaljujući „čuvenim“ nepalskim cestama i autobusima, vožnja od nekih 150 kilometra trajala je nepunih 12 sati, što je svakako ojačalo naš osjećaj čežnje i ponosa na najljepšu nam “Dalmatinu“. Oko osam sati navečer, dolazimo na posljednje stajalište, Besisahar (823 m), najveće mjesto u okrugu Lamjung, dalje više ne može ni naš „terenski“ autobus.  Zgužvani i umorni jedva se odvlačimo do kuće u kojoj ćemo prenoćiti.

Jutro je donijelo, za nas planinare dugo očekivani treking, koji započinjemo  kroz nježno zelena rižina polja, čudesna u svojoj geometrijskoj pravilnosti. Nalazimo se na visini oko 800 m, vlaga i vrućina dodatno crpe snagu, ali srećom većim dijelom puta teče rijeka Marsyandi, koja nesebično nudi osvježenje.

Narednih dana polako se sve više uspinjemo, priroda se mijenja. Rižina polja ostaju iza nas . Nakon neprekidnog šuma rijeke, prilično strmih uspona spuštamo se na obalu rijeke Marsyandi. Imam osjećaj da smo se nakon divlje prirode spustili na morsku plažicu. Ulazimo u  Koto, simpatično selo sa mnoštvom šarenih kuća, uređenih okućnica.

Popodne još za vrijeme jakog sunca dolazimo u Pisang.  Kao i u prethodnim selima, tako i na ulazu u Pisang, dočekuju nas  znatiželjna djeca kojima donosimo veselje dijeleći olovke i bombone. Pisang je najveći „grad“na našem dugom putu okružen brojnim poljima heljde, koja su lijepe crvenkasto žute boje. Imamo pogled na  na Pisang Peak,  naše sljedeće odredište.

Nakon noći provedene u šatoru, nalazimo se  na visini od 4928 metara, visini koja zahtijeva postupnu aklimatizaciju, zatim slijedi uspon na 5000 metara, pa opet aklimtizacija. Na žalost, zbog nepripremljenih vodiča (moramo pronaći krivca za kasnije junačke priče) prisiljeni smo odustati od uspona na sam vrh. Ležimo na livadici i uživamo u nestvarnom pogledu na himalajske gorostase, i osjećamo se tako mali, a tako zaštićeni.

Slijedeći cilj nam je prijelaz preko najvišeg prijevoja na svijetu Thorong La 5416 m. Nakon hladnog lodgea u kojem smo proveli nekoliko sati u kartanju, odlazimo na spavanje u isto tako hladnu sobu koja je još i prilično vlažna. Srećom u vreći za spavanje je ipak bilo ugodno, a uz nakupljeni dnevni umor brzo smo utonuli u toplinu sna. Ustajemo  u pet sati i spremamo se za uspon. Hladno je i smrznuto, brzo doručkujemo i krećemo, i uskoro se razdanjuje. Napredujemo puževim korakom, a sunce je samim svojim provirivanjem najavilo prekrasan dan. Za tri sata stižemo na prijevoj Thorong La 5416m koji je u snijegu, ali ga bez većih problema svladavamo u laganim cipelama. Slikamo se, a poze nikad dovoljno dobre, vežemo kate i molitvene zastavice, i za kraj ostavljamo hrvatsku zastavu da vijori na vjetrovima daleke Himalaje.

Staza kojom se spuštamo u Muktinath nije previše strma. Vrijeme je i dalje sunčano i sve toplije. Krajolik se potpuno promijenio, i to iz divljih nepristupačnih snježnih vrhunaca,  spuštanjem u Muktinath na 3760m stigli smo do pustinjske čarolije. Neobičan grad sa čak 13 „hotela“ zvučnih imena , internetom, telefonom….

Stanovnici se  bave pletenjem, pa ponuda na  štandovima obiluje šarenim šalovima, kapama, čarapama, rukavicama.

Danas 13.10.2008. ušli smo u pokrajinu Mustang. Nastavljaju se pustinjski pejzaži, prevladavaju– crvena, bijela i siva boja . Vrijeme je sunčano i vruće, na žalost poslije 12 sati počinje puhati vrlo jak vjetar koji nosi prašinu, začas smo prekriveni, škripi pod zubima.

Za ovih deset dana koliko boravimo ovdje,  imamo cijelu ekipu koja radi samo za nas – jednog vodiča, tri nosača, četri konja i jednog konjušara.

U prosjeku, prema našim isplaniranim aktivnostima,  dnevno hodamo oko 7 sati. Put  nas vodi uz korito rijeke Kali Gandaki, a ponegdje i samom rijekom jer  je vodostaj u ovo doba nizak.

Kuće u Mustangu izgledaju kao mali dvorci – utvrde,  umjesto krovova imaju terase na kojima su naslagana drva.

Jedno veče iskusili smo večeru u kuhinji tibetanske obitelji. Domaćica kuha večeru, dva muškarca piju neko domaće piće koje im ona stalno nadolijeva. Na štednjaku dvije mačke grijući se zadovoljno predu. Kuhinja je jako uredna iako je na podu nabijena zemlja. Sa stropa primamljivo se njišu trakice sušenoga mesa.

Ovdje je na djelu pravi suživot ljudi i životinja, bez strahova i perdrasuda. Mačke se motaju oko zdjela s hranom i nikome ne smetaju. Dječak jede kekse koje naizmjence djeli s mačkama.

Nastavljamo preko 4000 metara visokog prijevoja zvanog Windy pass,  od kuda puca lijep pogled na Lo Manthang, glavni grad u Mustangu. Za pet sati stižemo u Lo Manthang , naš krajnji cilj u Mustangu. Prirodu je teško opisati, nama potpuno neznana, pustinja ukrašena snježnim vrhuncima.

Na jednom mjestu morali smo izuti cipele i pregaziti rijeku. Voda je bila ledena, nakon toga malo penjanja po stijenama, strmi uspon od 300 metara.

Deset dana našeg aktivnog, organiziranog i čarobnog putovanja prošlo je u kao trenu, nakon kratkog leta iz Jomosoma do Pokhare i vožnje taksijem vraćamo se u Kathmandu.

[Prikaži u nizu]

Do povratka u Zagreb ostalo nam je još malo vremena koje smo  iskoristili za jednodnevni izlet do sela Nagarkot, oko 40 kilometara udaljenog od Kathmandua. Vozimo se gradskim prijevozom. Putovanje na ovaj način jako je dojmljivo,  jer vidjesmo kako se prosječni nepalci voze,  pod motom-što više ljudi to bolje, ali nema nervoze. „Mali od busa“ sve koordinira-ulazak, izlazak, određuje gdje će tko sjesti, ugurava još nekoliko ljudi, iako se nama čini da nema mjesta ni za čačkalicu, naplaćuje karte, pjeva, fućka, usmjerava bus, penje se na krov naplatiti karte putnicima koji se voze na krovu i sve to u vožnji. Put od Baktaphura do Nagarkota vodi kroz prekrasnu prirodu, rižina polja, šume borova i agava. Nagarkot je selo s puno hotela, bungalova. Za nepalske uvjete luksuzno…

I na kraju što reći, osim da vjerujem da ću se jednog dana opet vratiti Nepalu.

Na mnogim mjestima pisala je ova poruka “ Nepal is here to change you, not for you to change Nepal“, i vjerujte mi, to je tako.

Namaste!

Uz nadu da će meteorolozi “pogriješiti” u prognozi, koja je za sutra nepovoljnja, tročlana ekipa vrhunskih spasitelja planira krenuti na let čim to vrijeme dopusti.

Specijalni helikopter trvtke Air Zermatt (foto: www.air-zermatt.ch)

U spasilačkoj ekipi koja će  krenuti u potragu za Tomažem Humarom su  Robert Andenmatten (pilot), Bruno Jelk (vođa GSS točke Zermatt) i  Simon Anthamtten (odličan alpinist i spasitelj specijalist).

Više pročitajte na MMC portalu, s kojeg su informacije prenesene.

Grošelj pojašnjava kako su vijesti o Humarovim teškim ozljedama i kritičnom stanju poznate još od utorka, kada se Humar radio vezom zadnji puta javio Šerpama koji su ga krenuli spašavati. Nadalje, Grošelj smatra da postoji mogućnost kako je u vrijeme javljanja Humar možda bio u stanju šoka ili su možda nepalski gorski spasitelji njegove riječi krivo interpretirali.

Optimizma ne manjka, a potraga i spašavanje nastavlja se danas, no zbog magle akcija još nije krenula. U Nepal su stigli i Švicarci iz kompanije Air Zermatt koja je specijalizirana za spašavanja do 7000 metara nadmorske visine te posjeduje 8 helikoptera poseno opremljenih za ekstremne uvjete.

Više pročitajte na MMC portalu, a u nastavku pogledajte video zapis spašavanja Tomaža Humara sa Nange Parbata 2005. godine.

Prema zadnjim informacijama koje je slovenskim medijima dao Viki Grošelj, spašavanje je trenutno nemoguće zbog lošeg vremena u Nepalu, a u pomoć dolaze švicarski gorski spasitelji.

Na visini od 6300 metara Humar čeka pomoć spasitelja iz Katmandua koji su izgubili vezu s njim u ponedjeljak ujutro, a trojica Šerpa bezuspješno su bili u potrazi. U akciju spašavanja uključit će se i helikopteri nepalske vlade.

Nesreća se dogodila u ponedjeljak, dok je Humar sam pokušao ispenjati Langtang Lirungu.

Humar je bio spašavan i 2005. godine pri usponu na pakistanski Nang Parabat, gdje je na visini od 6000 mnm preživio šest dana, a u spektakularnoj akciji spasio ga je helikopter pakistanske vojske.

Tomaž Humar (foto: www.humar.com)

Ovdje  možete vidjeti razgovor sa Vikijem Grošeljom o spašavanju.

Članice ekspedicije na povratku s najvišeg vrha svijeta dočekali su u VIP salonu Zračne luke Pleso članovi njihovih obitelji, brojni planinari, predstavnici HPS-a na čelu s predsjednikom prof. dr. Hrvojem Kraljevićem, potpredsjednica Vlade RH Jadranka Kosor, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić s najbližim suradnicima, pročelnik HGSS-a Vinko Prizmić i drugi. Uz čestitke, zahvale i suze radosnice svečanost je potrajala više od sat vremena, a zaključena je rezanjem torte oslikane motivom s Himalaje.

Slike pogledajte na službenim stranicama s kojih je prenesena vijest. 

Nakon preksinoćnje korejske večere kod Mr. Parka, sinoć je na red došla i sad već tradicionalna večera u Rum Doodlu, popularnom pub-restoranu gdje se kroz godine ustalio običaj da se po uspješnom povratku sa ekspedicije ili trekinga okupi kompletna ekipa i uz piće i iće ostavi svoj „footprint“.

Kako je naša ekspedicija ipak bila ženska, tako je i naše stopalo dobilo adekvatni  pedikerski tretman, ofarbane nokte i naravno sve naše autograme i slike.

Danas, na naš posljednji dan ove 2,5 mjesečne himalajske putešestvije, na redu je i svečana vrtna večera u hotelu Shangrila. Ako je suditi po istoj održanoj prije 1,5 godinu u čast Cho Oyu ekspedicije, očekuje nas raskoš i puno finih jela.

Time se zapravo i naša ekspedicija privodi kraju jer nas sutra očekuje prvo let za Delhi, zatim naporna 15 satna stanka u njemu, potom duuugi let za Munchen i zatim jedan kratki za Zagreb gdje se vidimo u srijedu popodne.

See you soon

No kako sve ne može biti idealno, naše stvari nisu doživjele istu sudbinu. Osim tek nekolicine vreća koje su stigle s nama skroz do hotela, jedan dio leži u Lukli na aerodromu, dok se nekolicina preostalih još vjerojatno trucka na leđima zopkija putujući prema Lukli.   

U Kathmandu nas je dočekao naš dragi domaćin Tashi, uz šampanjac i veliki transparent dobrodošlice. No kako je to bio tek početak gdje nas prava fešta tek očekuje, dan smo uglavnom proveli u beauty salonu ne bi li se barem djelomično civilizirali i doveli u red. Da nas samo vidite ovako lijepo ofarbane, podšišane, obrijane, namazane, premazane, izmasirane… kao da nikada nismo niti napustili civilizaciju. 

Ukratko  o proteklih nekoliko dana

Zadnji dani bili su dosta uzbudljivi, 25.svibnja prema planu krenuli smo iz BC-a samo s najnužnijim stvarima na leđima. Taj dan trebalo je doći pedesetak yakova u logor, Sherpe su trebale na miru osušiti svu opremu, raspremiti sav logor, napraviti terete po 60 kg za svaku životinju i s danom razmaka doći za nama u Namche. Neposredno prije polaska počela je snježna mećava, krenuli smo, prošli Gorak Shep, Lobuche i putem naišli na yakove i njihove goniče koji su se u nemogućim uvjetima probijali prema Baznom logoru. Snijeg nije prestajao, na visini od 4000 m zamijenila ga je jaka kiša i predvečer smo uz svu zaštitu koju smo imali (goretexi, kišobrani) mokri do gole kože došli u Pangboche (3900 m). Robu nismo mogli dobro osušiti i ujutro smo mokri nastavili dalje. Mještani su nam govorili da je počeo monsun i da će kiša prestati za dva mjeseca. Izgledalo nam je da su u pravu, jer ne da nije prestala, već je padala je sve jače. Po blatu, preskakući bujice koje su se slijevale sa svih strana, balansirajući s kišobranima i dalje potpuno mokri u rano popodne stigli smo u Namche.

Brat našeg prijatelja i agenta Tashija ovdje ima najvjerojatnije najbolji „hotel“; za razliku od ostalih u mjestu koji većinom imaju zajedničke zahode i tuš, mi to imamo u svakoj sobi, sve je jako uredno i čisto i nakon 55 dana mogli smo se pošteno oprati i naspavati u krevetima s posteljinom. Ne treba opisivati koji nam je to bio užitak.

No, saznali smo da zbog visokog snijega yakovi nisu mogli doći u Bazni logor i da su se vratili ispod zone snijega u Pheriche. To je sada problem koji ovog trenutka ne znamo kako rješiti. Danas navečer ta oprema teška tri tone trebala je na yakovima doći u Namche, tu se trebala pretovariti na zopkije (mješanac krave i yaka) koji mogu za razliku od yakova podnjeti visinu ispod 3000 m na kojoj je Lukla u kojoj moramo biti sutra navečer. Ekspedicijska oprema, ali i naša osobna izuzetno je skupa i u Kathmanduu je trebamo sortirati i poslati kući cargom. Očito je da neće stići danas u Namche, ni sutra u Luklu, kako bi prekosutra odletila s nama u Kathmandu.

[[Prikaži u nizu]]

No, možda si s time i previše razbijamo glavu, jer izgleda gotovo nevjerojatno da bismo mogli odletjeti na vrijeme u nepalski glavni grad. Danas ujutro nakon 72 sata neprestanog lijevanja kao iz kabla kiša je napokon prestala, oblaci su se razišli na sat vremena, međutim već u pola devet opet se sve zatvorilo i kiša samo što nije opet počela. „Aerodrom“ u Lukli s pistom dugom 250 m ukopanom uzbrdo da se zrakoplov zaustavi prije strme padine, može primati male aviončiće (najveći od njih su Twin Otteri s 15 sjedala) samo ako je zadovoljavajuća vidljivost preko svih planinskih grebena na putu od Kathmandua. Ako ih pokrivaju oblaci od leta nema ništa. Bio ovo monsun ili samo njegova najava, za prekosutra kao i za vrh Everesta, potrebna nam je opet neka „vremenska rupa“ da se kroz nju provučemo do Kathmandua. A tamo ćemo uz još bolji komfor razmišljati o opremi koja je ostala daleko od nas. Sve članice su dobro i vrhunskog zdravlja, što se ne može reći za voditelja koji im uobičajne probleme s leđima.

Tako sad ova 3 dana koja nam preostaju do polaska za Zagreb, možemo iskoristiti za shopping, kupovinu suvenira i naravno fešte…

Doček na ulazu u Ledeni slap bio je vrlo bučan, veseo, a kao i jučer prepun emocija. Teško da je neka druga ekspedicija priredila takav doček svojima koji su bili na vrhu. I ne samo njima, već i svojim Sherpama, našem Lakhpi, dvojici Pembi i Pasanga.

Ena i Milena na vrhu Mt. Everesta

Sherpe su u međuvremenu već evakuirali opremu iz viših logora i samo će još sutra donijeti ostatak s vrha Ledenog slapa. Ostatak dana, a i cijeli sutrašnji potrošit ćemo na pakiranje i odradu sponzorskih obveza, a djevojke koje su se danas spustile s Logora 2 i za svoj zasluženi odmor. Sve su zdrave i sretne, a kao i sve ostale jedva čekaju da krenemo prema Zagrebu. Već prekosutra čeka nas 25 km pješice do Pangbochea, pa još toliko do Namchea i nakon dana odmora 30 km do Lukle. Baš za to razdoblje najavljene su obilne oborine, pošto ćemo brzo nizbrdo za nas će to biti kiša; no nakon 49 dana Baznog logora i penjanja po Everestu ništa nas ne može zaustaviti na putu kući.

Ponovo svi na okupu

Iza nas ostat će Sagharmata – Vrh Neba na kojem nismo ostavili ništa osim naših tragova, a i njih će uskoro pokriti snijeg. No oni nematerijalni, uspomene i sjećanja o danima provedenim na Mount Everestu u proljće 2009. neće se izbrisati do kraja naših života.

Sve o Himalajkama i Ekspediciji možete pročitati ovdje. 

Darija i Iris na vrhu Mt. Everesta

Nedostaju Ena i Milena koje su se za šest sati bez problema spustile s Južnog sedla u Logor 2 gdje su ih dočekale Lana i Sunčica. Njih četiri krenut će sutra rano ujutro i trebale bi doći u Bazu isto oko deset sati. Umorne su, osjećaju se dobro, malo su promukle, ali kako je rekla Ena, gladne su kao vukovi. U Logoru 2 imamo kuhara koji će sada dati sve od sebe da skupe snagu za sutrašnji silaz.

Povratak u Bazni logor, Darija, Iris i Darko

Naš daljnji plan malo se razlikuje od onog napisanog neki dan. Prema Kathmanduu krenut ćemo dan ranije i to 25.5. kako bi naši Sherpe bez nas na miru spremili svu opremu i srušili Bazni logor. U Namche Bazaru spavati ćemo dvije noći, zatim zajedno sa Sherpama nastavljamo prema Lukli, a ako nadolazeći monsun dozvoli u Kathmandu letimo 29.svibnja. Vrijeme je sve lošije i s današnjim danom, sezona uspona na Everest s nepalske strane je najvjerojatnije završena. Uhvatili smo izgleda jedan od zadnjih vlakova za vrh, imali smo i sreće, no ona je samo bila točka na i, na naših 14 mjeseci priprema za najviši vrh svijeta. Sagarmatha čuvaj nas još sutra, ali i sve one dane dok ne dođemo u Hrvatsku.

Ena nije mogla zadržati emocije i stalno je ponavljala u radio stanicu: „Ovo je fantastično, fantastično,… joj kako bih željela da smo svi sada ovdje da možemo zajedno uživati u ovom prizoru“. Na vrhu su se zadržale svega petnaestak minuta, jer se pojačao vjetar i iza pet sati počele su oprezno silaziti po zaleđenom grebenu prema Južnom sedlu. I u silazu su postigle nevjerojatnu brzinu, jer su sada (08:15 po nepalskom vremenu) već na „Balkonu“ (8400 m) i ako tako nastave na Južnom sedlu bit će prije deset ujutro.

 Milena Šijan i Ena Vrbek

Milena Šijan iz Splita je dipl.ing biolologije i kemije, prije dvije godine na Cho Oyu je samoinicijativno odustala na 7400 m kako ne bi usporavala skupinu koja je išla prema vrhu. Ovog puta izgleda da s brzinom uspona nije imala ni najmanje problema, čak naprotiv. Sada Split ima i muškarca i ženu koji su bili na vrhu svijeta.

Ena Vrbek iz Zagreba studentica je Kineziologije; ne idu joj baš sportovi s loptom, no s tjelesnom izdržljivošću i brzinom iznad 8000 izgleda nema ni najmanjih problema. Najmlađa je članica ekspedicije (23) i sada se uvrstila u tek nekoliko žena te dobi koje su bile na Everestu. Jedina je osoba iz Zagreba koja je bila na vrhu Everesta, a pošto se bavi speleologijom i bila je i na minus 1026 m u „Lukinoj jami“, a sada na plus 8850 m  jedna je i od rijetkih na Zemlji koja  ima takvu visinsku razliku (9876 m).

S djevojkama je na vrh išao i naš sirdar (vođa Sherpa) Lakhpa Nuru i to je posebna priča. Prije dvije godine popeo se dva puta na Cho Oyu s našom prvom i drugom skupinom. Izgleda da to smatra pravilom, jer prekjučer je bio je na vrhu s Darijom i Iris. Ostao je čekati Enu i Milenu na Južnom sedlu (7920 m). Želeći svojim iskustvom (već je bio 9 puta na vrhu Everesta) dati dodatnu sigurnost, noćas je krenuo još jednom na vrh i na njemu bio dva puta u posljednjih 43 sata. To nikada nije učinio ni jedan čovjek prije njega. Bravo, Lakhpa!

Naša trenutna situacija na Mount Everestu je sljedeća: Ena i Milena blizu su Južnog sedla, sutra će u Logor 2, a prekosutra u Bazu. Na tom logoru su Iris, Darija i Vedrana koje sutra dolaze u BC, a Lana i Sunčica čekat će Enu i Milenu i s njima doći dolje. U Bazi su Jana, Tea, Josipa, Sanja i Darko. Veselimo se i sretni smo, no sve ventile ćemo otvoriti tek kada se svi okupimo u Baznom logoru. Za 25.5. navečer naručili smo yakove, 26.5. krećemo prema Lukli, gdje ćemo 29.5. već rezerviranim posebnim letom u „Twin Otterom“ (ima 15 mjesta) otići u Kathmandu, a 3.6. doći u Zagreb. Još četiri dana imamo plaćen satelitski internet, a to je dosta vremena da Vam napišemo još puno toga, a i pošaljemo slike s vrha, kad cure dođu u Bazni logor. Još jednom, hvala na čestitkama i podršci, vidimo se uskoro.