Hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Everest 2009

- Vrh je zapravo kosa padina, moraš paziti gdje stojiš i gdje stavljaš ruksak! Osim toga, umoran si i ništa ti se ne da, pa samo sjedneš. Razmišljaš samo: to je to, vrh! A sad moramo dolje! Ali pogled je stvarno fascinantan, sve je pod tobom – ovako je Iris Bostjančić opisala osjećaj nadmoći kojega razumije samo 250 ljudi koji su se popeli na vrh Everesta. Njezine riječi dovoljno govore. Bile su dovoljne i netom nakon povratka.

Nagrada za fairplay dr. Lani Đonlagić

U trenucima kada su Ena Vrbek i Milena Šijan brojile posljednje metre do najvišeg svjetskog vrha, liječnica Lana Đonlagić doslovce je spašavala živote ljudima stradalima u lavini na Himalaji iz ekspedicije za koju uopće nije trebala skrbiti. Lana je ispred svog cilja da se popne na najviši vrh stavila cilj spašavanja ljudskih života.

Sve o ekspediciji možete pronaći ovdje, a više o izboru sportaša godine na stranicama Sportskih novosti s kojih su preuzete informacije.

Video zapis pogledajte ovdje.

Svitanje na Mt. Everestu (fotografija Ekspedicije)

 Na predstavljanju u Lisinskom pred prepunom dvoranom prikazan je film o ekspediciji, dio korištene opreme, a slike su komentirale same članice te vođa ekspedicije Darko Berljak.

 Hrvatska ženska alpinistička ekspedicija “Mt. Everest 2009.”

Planinari HPD “Lipa” Ugostili alpinistice koje su pohodile vrh svijeta.

U novoj dvorani Narodnog sveučilišta Sesvete, u četvrtak navečer, 5. studenoga 2009. više od dvijesto posjetitelja istinski je uživalo u multimedijalnoj prezentaciji podviga Hrvatske ženske alpinističke ekspedicije na Mount Everest. Zahvaljujući polusatnom filmskom zapisu i projekciji 400 fotografija, koje su iscrpno komentirale Milena Šijan i Tea Đurek, te Darko Berljak posjetitelji su mogli vidjeti najznačajnije trenutke boravka ekspedicije na Himalaji.

Alpinistice je u jednoj od najzahtjevnijih akcija Hrvatskog planinarskog saveza u njegovih 135 godina postojanja predvodio Darko Berljak. Cijela ekipa imala je 11 hrabrih i iskusnih hrvatskih alpinistica. Pripreme su trajale 14 mjeseci, kada su djevojke nabijale fizičku kondiciju i psihički se pripremale na uvjete u kojima ljudski organizam jedva funkcionira. Osim osvajačica vrha svijeta, Darije i Iris Bostjančić, Milene Šijan i Ene Vrbek, sudjelovale su još i dr. Lana Đonlagić, Tea Đurek, Sanja Đurin, Sunčica Hrašćanec, Josipa Levar, Jana Mijailović i Vedrana Simičević.

Bazni logor bio je na 5350 m, a do samog vrha bila su postavljena još četiri visinska logora. Na sam vrh u dvije skupine popele su se četiri djevojke. Put do vrha nije bio nimalo lak. Djevojke su se borile s jakim vjetrom, snježnom lavinom, nedostatkom kisika te temperaturom i do 40 Celzijevih stupnjeva ispod nule.

Foto iz KD “Vatroslav Lisinski”: Ivona Šavor

Tekst i foto iz Sesveta: Vladimir Beštak

Program predavanja sastoji se od uvodnog spota u trajanju 10 minuta,  prikazivanja 400 slika koje će komentirati same sudionice i 30 minutnog filma o ekspediciji.

Na pozornici će biti izložen šator koji je bio na Južnom sedlu i lutka obučena u opremu s kojom se bilo na vrhu Mount Everesta.

U pripremi je i knjiga o Ekspediciji, a više pročitajte ovdje.

Članice ekspedicije na povratku s najvišeg vrha svijeta dočekali su u VIP salonu Zračne luke Pleso članovi njihovih obitelji, brojni planinari, predstavnici HPS-a na čelu s predsjednikom prof. dr. Hrvojem Kraljevićem, potpredsjednica Vlade RH Jadranka Kosor, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić s najbližim suradnicima, pročelnik HGSS-a Vinko Prizmić i drugi. Uz čestitke, zahvale i suze radosnice svečanost je potrajala više od sat vremena, a zaključena je rezanjem torte oslikane motivom s Himalaje.

Slike pogledajte na službenim stranicama s kojih je prenesena vijest. 

Nakon preksinoćnje korejske večere kod Mr. Parka, sinoć je na red došla i sad već tradicionalna večera u Rum Doodlu, popularnom pub-restoranu gdje se kroz godine ustalio običaj da se po uspješnom povratku sa ekspedicije ili trekinga okupi kompletna ekipa i uz piće i iće ostavi svoj „footprint“.

Kako je naša ekspedicija ipak bila ženska, tako je i naše stopalo dobilo adekvatni  pedikerski tretman, ofarbane nokte i naravno sve naše autograme i slike.

Danas, na naš posljednji dan ove 2,5 mjesečne himalajske putešestvije, na redu je i svečana vrtna večera u hotelu Shangrila. Ako je suditi po istoj održanoj prije 1,5 godinu u čast Cho Oyu ekspedicije, očekuje nas raskoš i puno finih jela.

Time se zapravo i naša ekspedicija privodi kraju jer nas sutra očekuje prvo let za Delhi, zatim naporna 15 satna stanka u njemu, potom duuugi let za Munchen i zatim jedan kratki za Zagreb gdje se vidimo u srijedu popodne.

See you soon

No kako sve ne može biti idealno, naše stvari nisu doživjele istu sudbinu. Osim tek nekolicine vreća koje su stigle s nama skroz do hotela, jedan dio leži u Lukli na aerodromu, dok se nekolicina preostalih još vjerojatno trucka na leđima zopkija putujući prema Lukli.   

U Kathmandu nas je dočekao naš dragi domaćin Tashi, uz šampanjac i veliki transparent dobrodošlice. No kako je to bio tek početak gdje nas prava fešta tek očekuje, dan smo uglavnom proveli u beauty salonu ne bi li se barem djelomično civilizirali i doveli u red. Da nas samo vidite ovako lijepo ofarbane, podšišane, obrijane, namazane, premazane, izmasirane… kao da nikada nismo niti napustili civilizaciju. 

Ukratko  o proteklih nekoliko dana

Zadnji dani bili su dosta uzbudljivi, 25.svibnja prema planu krenuli smo iz BC-a samo s najnužnijim stvarima na leđima. Taj dan trebalo je doći pedesetak yakova u logor, Sherpe su trebale na miru osušiti svu opremu, raspremiti sav logor, napraviti terete po 60 kg za svaku životinju i s danom razmaka doći za nama u Namche. Neposredno prije polaska počela je snježna mećava, krenuli smo, prošli Gorak Shep, Lobuche i putem naišli na yakove i njihove goniče koji su se u nemogućim uvjetima probijali prema Baznom logoru. Snijeg nije prestajao, na visini od 4000 m zamijenila ga je jaka kiša i predvečer smo uz svu zaštitu koju smo imali (goretexi, kišobrani) mokri do gole kože došli u Pangboche (3900 m). Robu nismo mogli dobro osušiti i ujutro smo mokri nastavili dalje. Mještani su nam govorili da je počeo monsun i da će kiša prestati za dva mjeseca. Izgledalo nam je da su u pravu, jer ne da nije prestala, već je padala je sve jače. Po blatu, preskakući bujice koje su se slijevale sa svih strana, balansirajući s kišobranima i dalje potpuno mokri u rano popodne stigli smo u Namche.

Brat našeg prijatelja i agenta Tashija ovdje ima najvjerojatnije najbolji „hotel“; za razliku od ostalih u mjestu koji većinom imaju zajedničke zahode i tuš, mi to imamo u svakoj sobi, sve je jako uredno i čisto i nakon 55 dana mogli smo se pošteno oprati i naspavati u krevetima s posteljinom. Ne treba opisivati koji nam je to bio užitak.

No, saznali smo da zbog visokog snijega yakovi nisu mogli doći u Bazni logor i da su se vratili ispod zone snijega u Pheriche. To je sada problem koji ovog trenutka ne znamo kako rješiti. Danas navečer ta oprema teška tri tone trebala je na yakovima doći u Namche, tu se trebala pretovariti na zopkije (mješanac krave i yaka) koji mogu za razliku od yakova podnjeti visinu ispod 3000 m na kojoj je Lukla u kojoj moramo biti sutra navečer. Ekspedicijska oprema, ali i naša osobna izuzetno je skupa i u Kathmanduu je trebamo sortirati i poslati kući cargom. Očito je da neće stići danas u Namche, ni sutra u Luklu, kako bi prekosutra odletila s nama u Kathmandu.

[[Prikaži u nizu]]

No, možda si s time i previše razbijamo glavu, jer izgleda gotovo nevjerojatno da bismo mogli odletjeti na vrijeme u nepalski glavni grad. Danas ujutro nakon 72 sata neprestanog lijevanja kao iz kabla kiša je napokon prestala, oblaci su se razišli na sat vremena, međutim već u pola devet opet se sve zatvorilo i kiša samo što nije opet počela. „Aerodrom“ u Lukli s pistom dugom 250 m ukopanom uzbrdo da se zrakoplov zaustavi prije strme padine, može primati male aviončiće (najveći od njih su Twin Otteri s 15 sjedala) samo ako je zadovoljavajuća vidljivost preko svih planinskih grebena na putu od Kathmandua. Ako ih pokrivaju oblaci od leta nema ništa. Bio ovo monsun ili samo njegova najava, za prekosutra kao i za vrh Everesta, potrebna nam je opet neka „vremenska rupa“ da se kroz nju provučemo do Kathmandua. A tamo ćemo uz još bolji komfor razmišljati o opremi koja je ostala daleko od nas. Sve članice su dobro i vrhunskog zdravlja, što se ne može reći za voditelja koji im uobičajne probleme s leđima.

Tako sad ova 3 dana koja nam preostaju do polaska za Zagreb, možemo iskoristiti za shopping, kupovinu suvenira i naravno fešte…

Doček na ulazu u Ledeni slap bio je vrlo bučan, veseo, a kao i jučer prepun emocija. Teško da je neka druga ekspedicija priredila takav doček svojima koji su bili na vrhu. I ne samo njima, već i svojim Sherpama, našem Lakhpi, dvojici Pembi i Pasanga.

Ena i Milena na vrhu Mt. Everesta

Sherpe su u međuvremenu već evakuirali opremu iz viših logora i samo će još sutra donijeti ostatak s vrha Ledenog slapa. Ostatak dana, a i cijeli sutrašnji potrošit ćemo na pakiranje i odradu sponzorskih obveza, a djevojke koje su se danas spustile s Logora 2 i za svoj zasluženi odmor. Sve su zdrave i sretne, a kao i sve ostale jedva čekaju da krenemo prema Zagrebu. Već prekosutra čeka nas 25 km pješice do Pangbochea, pa još toliko do Namchea i nakon dana odmora 30 km do Lukle. Baš za to razdoblje najavljene su obilne oborine, pošto ćemo brzo nizbrdo za nas će to biti kiša; no nakon 49 dana Baznog logora i penjanja po Everestu ništa nas ne može zaustaviti na putu kući.

Ponovo svi na okupu

Iza nas ostat će Sagharmata – Vrh Neba na kojem nismo ostavili ništa osim naših tragova, a i njih će uskoro pokriti snijeg. No oni nematerijalni, uspomene i sjećanja o danima provedenim na Mount Everestu u proljće 2009. neće se izbrisati do kraja naših života.

Sve o Himalajkama i Ekspediciji možete pročitati ovdje. 

Darija i Iris na vrhu Mt. Everesta

Nedostaju Ena i Milena koje su se za šest sati bez problema spustile s Južnog sedla u Logor 2 gdje su ih dočekale Lana i Sunčica. Njih četiri krenut će sutra rano ujutro i trebale bi doći u Bazu isto oko deset sati. Umorne su, osjećaju se dobro, malo su promukle, ali kako je rekla Ena, gladne su kao vukovi. U Logoru 2 imamo kuhara koji će sada dati sve od sebe da skupe snagu za sutrašnji silaz.

Povratak u Bazni logor, Darija, Iris i Darko

Naš daljnji plan malo se razlikuje od onog napisanog neki dan. Prema Kathmanduu krenut ćemo dan ranije i to 25.5. kako bi naši Sherpe bez nas na miru spremili svu opremu i srušili Bazni logor. U Namche Bazaru spavati ćemo dvije noći, zatim zajedno sa Sherpama nastavljamo prema Lukli, a ako nadolazeći monsun dozvoli u Kathmandu letimo 29.svibnja. Vrijeme je sve lošije i s današnjim danom, sezona uspona na Everest s nepalske strane je najvjerojatnije završena. Uhvatili smo izgleda jedan od zadnjih vlakova za vrh, imali smo i sreće, no ona je samo bila točka na i, na naših 14 mjeseci priprema za najviši vrh svijeta. Sagarmatha čuvaj nas još sutra, ali i sve one dane dok ne dođemo u Hrvatsku.