Prva je priča o putovanju Crnom Gorom i otkrivanjem Durmitora. Zajedničko iskustvo Bjelovarčana i Krapinčana pročitajte u priči Pet dana Durmitora.

Druga priča počinje na Tjentištu pa preko Maglića, Durmitora i kanjona Tare, Lovćena, Boke Kotorske i Kotora, završava u Dubrovniku, u stvari na skretanju za Starigrad Paklenicu ili ne, u Korenici kod Macole, u Karlovcu, ma ne završava, siguran sam da će se nastaviti negdje na Skadarskom jezeru i Prokletijama, a onda kud nas balkanski putevi odnesu.

[[Prikaži u nizu]]

Odvažna biciklistička ekipa iz Zagreba ispričat će priču o njihovom doživljaju.

Pričama ovdje nije kraj, a imate li i Vi priču koju bi ste željeli podijeliti, javite nam se. Svima ostalima želim ugodne trenutke u otkrivanju novih članaka i galerija. Nadam se da ćemo dati dovoljno razloga da se vratite na vrhove, kao što će se većina nas sigurno vratiti na balkanske planine.

Nacionalni park dostojan poštovanja

Jedno od najvećih prirodnih, kulturnih, povijesnih i duhovnih blaga Crne Gore upravo je Lovćen.

Smješten u njenom jugozapadnom, uzdiže se sa obala Jadranskog mora, zatvarajući tako dugi i vijugavi Bokeljski zaljev i postavljajući se kao zaleđe drevnom pomorskom gradu Kotoru.

Pogled s Lovćena na Boku Kotorsku

Na ovom malom prostoru susreću se raznovrsni oblici reljefa. Padine su kamenite, sa brojnim škrapama, jamama i dubokim vrtačama, dajući krajolicima specifičan izgled. Središnji dijelu planine, gdje se Lovćen najviše izdigao čine Štirovnik i Jezerski vrh.

Lovćenske serpentine

Svojevrstan arhitektonski relikt vrijedan pažnje, su čuvene lovćenske serpentine. Stari put koji od Kotora vijuga uz Lovćen do Njeguša, živopisnog planinskog sela, u kojem se nalaze rodne kuće Petra II. Petrovića Njegoša, znamenitog crnogorskog vladike i pjesnika iz 19. stoljeća i posljednjeg vladara Crne Gore, kralja Nikole I. Petrovića. Selo Njeguši danas je poznato i po autohtonom i zaštićenom pršutu i siru, a obilazak vrijedi zaustaviti i u rodnoj kući Petra Petrovića Njegoša.

[[Prikaži u nizu]]

Posljednje počivalište crnogorskog velikana

Najmonumentalniji spomenik nacionalnog parka Lovćen je Njegošev mauzolej, podignut na Jezerskom vrhu, mjestu koje je ovaj istaknuti pjesnik i duhovnjak  još za života izabrao za vječni počinak.

Njegoš je sagradio na Jezerskom vrhu kapelicu u kojoj je i sahranjen. Po austrijskoj okupaciji Crne Gore u vrijeme Prvog svjetskog rata, ova je crkva srušena, a Njegoševo tijelo je prenjeto u Cetinjski Manastir. Kapelica je obnovljena u vrijeme Kralja Aleksandra, dvadesetih godina 20. stoljeća.

P. Petrović Njegoš, djelo I. Meštrovića

Ranih sedamdesetih godina tadašnja vlast u Crnoj Gori je počela pripreme za njeno rušenje i izgradnju mauzoleja koji je u stilu Bečke secesije zamislio Ivan Meštrović. Mauzolej je pomno osmišljen i u njega je utkan jablanički granit i brački kamen. Na ulazu “vječnu stražu” čuvaju majka i sestra, a u dvorani se nalazi spomenik P. Petovića Njegoša. Samo posljednje počivalište nalazi se u podzemnom dijelu mauzoleja. Zanimljivost je da je Meštrović, nikada nije bio na Lovćenu.

Narod se nije pomirio, čak je i prosvjedovao protiv kršenja Njegoševe posljednje volje i rušenja skromne zadužbine u korist monumentalne građevine kakvu Njegoš nikada ne bi želio. Ovo se ujedno smatra i jednom od najvećih kontoverzi Lovćena.

San između dva lovćenska vrha

Bez obzira što je “umor” od planina dobrano zavladao, tog dana proputovali smo od Žabljaka do Lovćena, a topli jadranski zrak samo što nismo udahnuli, odluka je pala, na livadi između Štirovnika i Jezerskog vrha rasprostrli smo šator, tik uz logor potomaka Huna koji su zauzeli veći dio sedla.

Pogled na osvjetljeni mauzolej i ugođaj bili su dosljedna zamjena za sve poglede koji su nam tog dana izmakli s vrha. Putem, tog dana, povezali smo mjesta crnogorske povijesti i stolovanja od Žabljaka, preko Cetinja, do vječnog počivališta najvećeg crnogorskog svjetovnog i duhovnog vođe Petra Petrovića Njegoša.

Moj opći dojam je – fantastično. Izlet je bio dobro organiziran, za što valja zahvaliti bjelovarskom PD. Sudionici izleta pokazali su da imaju pravog planinarskog duha, imali su silnu volju i disciplinu, bili su tolerantni i pomagali jedni drugima kad god je trebalo (a trebalo je)…

Zašto uopće ići na Durmitor? Pa radi se definitivno o jednom od najljepših mjesta za planinare u regiji. Teško je zaboraviti rosne gorske pašnjake, pogled na Crno Jezero s Bobotovog Kuka, kravicu Snežanu koja nas je promatrala kako večeramo, friški gorski zrak, hladnu vodu Mrtvice… Naš vozač teško će zaboraviti zavoje na putu prema Žabljaku koje je na nekim mjestima svladavao tek iz trećeg manevra… Na nekim mjestima uz cestu su postavljeni visoki štapovi koji po zimi služe za provjeru debljine snijega i označavanje ceste. Uglavnom, po zimi ne bih vozio tamo…

Priroda Durmitora je dosta sačuvana, životinjski i biljni svijet bogat, a durmitorski bregi obiluju prizorima od kojih zastaje dah. Od grabežljivaca nismo vidjeli ništa — navodno još ima vuka i rijetko medvjeda. Od divljači viđali smo uglavnom divokoze. Zmiju nisam vidio ni jednu, iako ih navodno ima dosta.

Prvi dan — Pivsko jezero

Krenuli smo iz Bjelovara u petak navečer u 18h. Put nas vodi preko Slavonskog Broda, dolinom rijeke Bosne do Zenice, Sarajeva i dalje preko Foče do graničnog prijelaza Šćepan Polje. U crnogorsko mjesto Plužine kraj Pivskog jezera stižemo ujutro oko 6h. Oko 9h upoznajemo naše vozače po jezeru, koji nas u dva čamca vode na vožnju. Pivsko jezero nastalo je 70-ih godina gradnjom akumulacijske brane, pri čemu je potopljeno nekoliko naselja. I same Plužine zapravo su tada izmještene na višu visinu. Jezero u dužinu ima cca. 40km, a na najdubljem mjestu duboko je do 188m (ovisno o vodostaju). Vodiči nas čamcima voze do jezerske pećine u kojoj doručkujemo odličan pršut i sir, i zatim dalje do uvale u kojoj se kroz šumu penjemo do izvora. Slijedilo je kupanje — voda odlična, povratak u Plužine i ručak.

U Plužinama upoznajemo našeg durmitorskog vodiča Gorana Šibalića, za kojim vozimo prema našem konačnom odredištu – zaselku Pitomine kraj Žabljaka. Goran je prvorazredni vodič koji poznaje svaki kutak Durmitora, ima ogromno planinarsko iskustvo, ali i strpljenje za manje spremne i manje iskusne. Mislim da je stvarno dobro što smo ga imali. Samo na Bobotovom Kuku bio je navodno preko 200 puta.

Žabljak je najviši grad u Crnoj Gori (kažu čak i na Balkanu) i turističko je mjesto — preko zime skijaški centar, po ljeti planinarski. Moj opći dojam je da tu ima još dosta posla za turističke djelatnike. Ipak, gostiju ima — sretali smo Čehe, Slovence, Hrvate i druge. Klimatski, preko ljeta dani su OK i topli, ali noći znaju biti prilično hladne. Mi smo imali sreće s vremenom i nije bilo padalina.

Cesta prema Žabljaku je uska i problematična za velika vozila poput našeg busa. Šofer puca od sreće. Usput stajemo u Milogori, gdje isprobavamo Nikšićko pivo hlađeno na durmitorskom snijegu. Napokon stižemo u Žabljak/Pitomine.

Durmitor – 1. dan: Pivsko jezero

Drugi dan — Savin Kuk

Prvi uspon koji planiramo je Savin Kuk (2313m). Početak uspona je na dnu skijaške žičare (sedežnice) nedaleko od Žabljaka. Staza uglavnom prati liniju žičare do pred samo sedlo, odakle je moguć uspon desno na Savin Kuk, ili lijevo preko sipara u stijenu (žljeb), nakon čega slijedi uspon na greben i na vrhove Šljeme, Milošev Tok i druge koji se pružaju u istom grebenastom lancu. Mi smo se podijelili, pa je jedna grupa ispenjala desno Savin Kuk, a druga vrhove koji se pružaju duž grebena, na lijevu stranu od sedla. Grebenastim putem pružaju se prekrasni pogledi na Bobotov Kuk i okolne vrhove (Bandijerka, Bezimeni Vrh, Šareni Pasovi), a sa Savinog Kuka dodatno i pogled na Žabljak te Crno Jezero.

Durmitor – 2. dan: Savin Kuk

Treći dan – Ledena Pećina i Obla Glava

Ovo sam propustio zbog poštede (problemi s ojedinama). Ekipa se popela do Ledene Pećine, a pojedinci i dalje do vrha Obla Glava. Ovo je navodno bila hodački najduža ruta, išlo se od početka pješice, bez pomoći busa.

Durmitor – 3. dan: Ledena Pećina i Obla Glava

Četvrti dan – Kanjon Mrtvice

Obišli smo dio korita Mrtvice. Kanjon Mrtvice je, nakon Tare, drugi najpoznatiji kanjon u Crnog Gori. Nalazi se na jugoistoku od Žabljaka; da bi došli do njega prevalili smo gotovo pola Crne Gore. Nakon dvosatne vožnje našli smo se na polaznoj točki — mjestu gdje se Mrtvica ulijeva u Moraču. Odavde smo krenuli preko nekoliko zaselaka i zatim pratili Mrtvicu hodajući putem uzvodno, po desnoj strani. Put otkriva brojne slapove i bravure koje vodotok izvodi, uključujući i poniranje/izviranje same rijeke kroz kršni teren. Putem se nailazi na Kapiju želja, gdje izletnici kroz svojevrsno stjenovito okno bacaju kamenčiće kao simbole svojih želja u zelenkastu vodu Mrtvice. Put dalje nastavlja kroz stjenoviti teren te u jednoj dionici prolazi kroz usjek u stjenovitom zidu. Usjekli dio puta djelo je ljudske ruke i napravljen je kako bi se osigurala komunikacija jednog sela s ostatkom svijeta.

Pogledi su bili famozni. Sunce je opako pržilo pa smo se na povratku ohladili kupanjem na ušću Mrtvice u Moraču.

Durmitor – 4. dan: Kanjon Mrtvice

Peti dan – Bobotov Kuk

Svojevrsni highlight cijelog putovanja – uspon na najviši vrh Durmitora, Bobotov Kuk (2523m). Krećemo s prijevoja Sedlo, odakle se prvo penjemo pa vijugavim putem spuštamo/penjemo/spuštamo do najvišeg jezerceta na Durmitoru (mislim da se zove Zeleni vir). To nam je zapravo zadnje pravo odmorište prije penjanja. Jedan dio ekipe ovdje ostaje jer okolni stjenoviti amfiteatar pruža i ponešto hlada, a oni s više kondicije i volje počinju dosta strmi uspon. Sama stijena Bobotovog Kuka nije osigurana (na nekim mjestima pripremljena je da se može provući uže), ali to uglavnom nije ni potrebno jer je površina stijene vrlo neravna i stoga pogodna za hvatanje i oslanjanje, a uglavnom se ne odlama.

S vrha se pruža pogled od gotovo 360st. Meni najljepši vidik je na Crno Jezero i na zanimljive Šarene Pasove.

Durmitor – 5. dan: Bobotov kuk

Šesti dan — Prutaš

Za kraj, krenuli smo na Prutaš (2393m). Priznajem da sam na ovom vrhu najviše uživao. Uspon kreće od Todorovog dola i dosta je direktan i strm. Opasnosti gotovo da i nema, tek tu i tamo pokoji sitni penjački detalj. Oko vrha su vidikovci na Crno Jezero, Bobotov Kuk i na livade koje okružuju Prutaš. Livade su prekrasne i bogate cvijećem. Stvorene su za puno izležavanja, odmora i uživanja. A to nam je i trebalo nakon pet dana planinarenja… samo treba paziti da se ne izgori od sunca. Za jedinstven završetak dana pobrinuo se vodičev pas Beli, koji je u 14. godini, ali još uvijek tu i tamo planinari. Nažalost, ovaj put je kolabirao od vrućine, sunca i manjka vode, pa smo ga zadnjih cca. 3km do autobusa izvlačili pomoću improviziranih nosila.

Durmitor – 6. dan: Prutaš

Sedmi dan – Rafting na Tari i dolazak u Boku

Krenuli smo natrag prema Pivskom jezeru, preko brane do cilja, te onda kombijima natrag 30min uzvodno do starta. Trasa raftinga pruža se od tog mjesta pa sve do mosta kraj graničnog prijelaza Šćepan Polje. Nama je za tu rutu trebalo nešto više od 2h, ali skiperi kažu da na proljeće, kad je vodostaj viši i voda brža, ista ta dionica biva puno brža i opasnija te se prelazi za puno manje vremena.

Nakon raftinga i pripadajuće janjetine sjedamo u bus i krećemo put Nikšića i Podgorice za Budvu, Kotor i konačno Risan, gdje ćemo prespavati.

Durmitor – 7. dan: Rafting na Tari i dolazak u Boku

Osmi dan – Dubrovnik i povratak doma

Krećemo iz Risana, prelazimo granicu na kojoj se dugo čeka (čini mi se da problem nije bio u količini vozila, nego u nečemu drugome), i ubrzo dolazimo u Dubrovnik. Nakon razgledavanja grada, krećemo dalje.

Dolazak u Bjelovar prije ponoći.

Durmitor – 8. dan: Dubrovnik i povratak