Ova činjenica nije spriječila planinare iz tri susjedne države da se sastanu na drugom, sada već, tradicionalnom usponu na Troglav koji organizira PD Pobeda iz Beograda, predvođena Vladom Matkovićem i Zoranom Kovljenićem – Soko, rođenim Grahovljakom.

[[Prikaži u nizu]]

Planinari iz Beograda, Rijeke, Bosanskog Petrovca, Velike Kladuše, Bosanskog Grahova, Doboja, Ključa i Livna su u impozantnom broju od skoro 90 učesnika ispenjali Dinarin najviši vrh – Troglav.

Hajro Gromilić iz Livna, 100-ti  uspon na Troglav, i Ismar Jukić KES Crni vrh Bosanski Petrovac, prvi uspon na Troglav, najstariji  i najmlađi učesnik akcije

Većini učesnika je ovo prvi uspon na Troglav a zanimljivo je spomenuti da je među učesnicima ove akcije bio veteran BiH planinarstva, Hajro Gromilić iz Livna, kojemu je ovo bio 100 uspon na Troglav, a na taj dan naš Hajro je napunio 76 godina. Svakako vrijedno spomena i zabilješke. Nakon uspona planinari su priredili zajedničku večeru u Bosanskom Grahovu, a sutradan planinarili planinu Šator.

Naime, krajiški planinari, njih 50 iz nekoliko planinarskih društava, u zajedničkoj akciji, podjeljeni na dvije grupe planinarili se ove nedjelje planinu Klekovaču. Brojnija grupa iz Sanskog Mosta (PD Kanjon), Ključa (PD Lanište)i Bihaća (KES Limit), posjetila je vrh Male Klekovače 1761 m. A grupa iz Bosanskog Petrovca (KES Crni vrh), Bosanske Krupe i Velike Kladuše (PD Velika Kladuša) obišla je oba Klekovačka vrha, Veliku Klekovaču 1962 m, i Malu  Klekovača 1761m.

[[Prikaži u nizu]]

Radost i poznato krajiško veselje uz lijepo vrijeme, procvale encijane i divne vidike ispunili su planinu Klekovaču ove nedjelje, te pokazali kako ova lijepa bosanska planina ima svoje zaljubljenike u gradovima koji je okružuju.

Zanimljivo je napomenuti da su planinari iz Bosanskog Petrovca u tri vikenda zaredom obišli najviše vrhove tri planine u okruženju: Grmeč, Crni vrh 1605 m, Osječenicu 1795 m i Klekovaču 1962 m.

Budući da smo barem donekle unaprijed znali što nas čeka, nismo ni očekivali da se može doći do Idovca, najvišeg vrha Raduše (1956 m). Glavni cilj bilo je Draševo, selo i kraško polje koje se nalazi sjeverno od Ramskog jezera na visini od 1200 metara. Na Draševu je nekada živio veliki broj ljudi, posebno u periodu proljeće-kasna jesen, a jedan dio živio je kroz cijelu godinu gdje se bavio stočarstvom i poljoprivredom. Iako je prošlo mnogo godina otkad je i zadnji stalni stanovnik napustio Draševo i otišao u dolinu. Iza njih je ostalo sve što su sagradili i koristili za život.

Ostao je veliki broj starih kuća koje prkose teretu godina. Nažalost, veliki broj ih je popustio pod tim teretom. Danas većina kuća stoji kao spomenik nekadašnjim stanovnicima i prohujalim vremenima kada se živjelo u skladu s prirodom. Uspon prema Raduši i Draševu u nekom drugom godišnjem dobu i nije neki veći problem, ali dok je pod snijegom, to je priča za sebe. Do Draševa vode dva makadamska puta. 

Jedan s Makljena (1123 m) i on je još uvijek pod dubokim snijegom. Drugi put vodi od Ramskog jezera i izgrađen je na južnim, sunčanim obroncima Raduše, a snijeg se po njemu većim dijelom otopio pa je to bio jedan od glavnih razloga zašto smo izabrali uspon s ove strane. Nakon sat vremena „ozbiljnog“ pješačenja s kratkim pauzama izlazimo na početak Draševa i tu nas je dočekao duboki snijeg (40-50 cm, a na mjestima gdje je vjetar stvorio nanose i preko 100 cm) koji je bitno usporio nastavak uspona. Za nešto manje od sat vremena dolazimo na početak sela gdje nas dočekuje nestvarna tišina, ali i prava zimska idila. Duboki snijeg, sunčano vrijeme i pjevanje ptica vratili su nas u vrijeme iz priča naših starih.

Osim ptica, i ponekog traga divljih životinja u snijegu drugog znaka života nismo mogli vidjeti. Oni željni mira i tišine rekli bi da je ovo idealno mjesto za odmor. Nakon odmora od pješačenja cijela ekipa suglasna je da uspon prema Idovcu ostavimo za neko drugo vrijeme. Budući da smo imali dosta vremena, obilazimo cijelo naselje i okolne brežuljke i sve bilježimo fotoaparatima. Nakon podosta provedenog vremena na Draševu, promjena vremena i jak vjetar nas podsjećaju da je vrijeme krenuti nazad…

Galeriju pogledajte ovdje.

Pročitajte i priču.

[Prikaži u nizu]

Ovaj put odlučili smo popeti se na planinu koja dominira prostorom na sjeverozapadnoj strani Ramskog jezera. Iz kojeg god smjera dolazili do Ramskog jezera nemoguće je ne primijetiti Humnu glavu koja se izdiže 1250 metara iznad morske površine i kao stražar bdije iznad Rumboka i jezera. Nakon skretanja s puta Rama-Tomislavgrad na makadamski put koji vodi do Zahuma vožnja je završila prije ulaska u selo jer su nas dočekali nanosi snijega i s vozilom s nije moglo dalje. Tu se ekipa priprema za uspon, oblače se debele jakne, kape, rukavice, ruksaci stavljaju na leđa, a fotografska oprema se raspoređuje i kroz nekoliko minuta svi su spremni za pokret. Budući da nekoliko ljudi kroz cijelu godinu živi na Zahumu, svojim dolaskom izazvali smo njihovu pozornost. Otac i dva sina dolaze do nas i pitaju je li sve u redu i treba li kakva pomoć jer su mislili da smo zapeli u snijegu. Upoznajemo se i domaćin nas za dobrodošlicu nudi rakijom, što ne odbija, posebno na temperaturi koja nas je dočekala na Zahumu.

[Prikaži u nizu]

Nakon kraćeg zadržavanja, pozdravljamo se s domaćinom i kroz visoki snijeg započinjemo uspon do najboljih vidikovaca prema Gornjoj Rami i jezeru. Prilika za snimiti nešto ovakvo ne pruža se svaki dan pa često zastajkujemo i fotografiramo detalje. Nakon četrdesetak minuta gaženja snijega i dubokih nanosa izlazimo na uzvišenje odakle puca jedinstven pogled na jezero, okolna sela, branu i dalje na istok prema Klečkoj stijeni. Jedan dio ekipe oduševljen prizorom daje se na posao – raspakiravanje opreme koju su nosili: popriličan izbor fotoaparata i kamera, ali i prateće opreme koje se ne bi postidjeli i profesionalci, a drugi, nakon kraćeg zadržavanja kreće prema najvišem vrhu. Iako je većinom bio sunčan dan, visina i temperatura koja je bila „debelo“ ispod nule, ali i jak vjetar dopuštali su samo kraće predahe od napornog gaženja dubokog snijega. Nakon nekoliko sati pješačenja i bezbroj fotografija, krećemo nazad prema vozilima, ne vraćajući se prijeđenom rutom. Promrzla, ali zadovoljna lijepo iskorištenim danom, ekipa se vraća kući i svakodnevnim obvezama.  Da sve ne bi ostalo samo na priči donosimo vam djelić onoga što smo zabilježili fotoaparatom.

Sunčano vrijeme, ali i slobodan dan bili su idealan spoj za otići na Blidinje, ali i odazvati se na poziv fra Andrije Jozića, župnika iz Doljana. Po dolasku u Doljane, naš domaćin ljubazno nas je dočekao i po nepisanom ramskom pravilu ponudio ramskom rakijom, koja se na ne odbija na temperaturi koja nas je dočekala. Budući da se veći dio Parka prirode nalazi na teritoriju župe Doljani, fra Andrija nas, kao najbolji poznavatelj svih njezinih dijelova upoznaje s toponimima i gdje se nalaze. Nakon toga krećemo prema Blidinju, putom koji je s obzirom na uvjete i temperature  koje vladaju u ovome periodu, više nego dobro očišćen.

[[Prikaži u nizu]]

Dolaskom na Sovićka vrata ukazuje se prizor koji jednostavno ostavlja bez riječi:  Kratko i jasno – ovakvo nešto može stvoriti jedino dragi Bog! Prekrasan pogled na Dugo polje, Čvrsnicu s lijeve i Vran s desne strane, sve okovano dubokim snijegom koji uokviruje prelijepo plavetnilo. Kontrast kakav jedino priroda stvara. Prolazimo cijelo polje i dolazimo do Blidinjskog jezera, koje je u ovom periodu, naravno, zaleđeno. Prolaskom na zapadnu stranu polja, otvara se vidik prema Duvanjskom polju i Stožeru iznad Kupresa. Iako je bio sunčan dan, vjetar koji je nosio snijeg ali i temperatura „debelo“ ispod ništice nisu dopuštali dulji boravak na otvorenom.
Boravak na hladnoći jednostavno je tjerao da se potraži neko mjesto gdje se može zagrijati i nešto jesti. Idealno mjesto za to sigurno je motel „Hajdučke vrleti“. Lijep ugođaj, uslužno osoblje ali i odlična kuhinja, razlog su zbog kojega ćete ponovno posjetiti ovaj motel. Nakon ručka, naš nas domaćin vodi do naselja s vikendicama i svojih prijatelja. Jednostavno, teško je spomenuti sva mjesta iz Hrvatske od kud su vlasnici vikendica. Od Osijeka, Đakova, Vinkovaca, Zagreba, Karlovca, Rijeke, Splita, Makarske, Metkovića… kao i „domaćih“ ljudi.

[Prikaži u nizu]

Što god radili, ugodno i zanimljivo vrijeme jednostavno proleti, tako je bilo i nama. Dan se bližio kraju i morali smo krenuti nazad. Nakon zalaska sunca, temperatura na Blidinju ekstremno se snižava i tjera nas u niže krajeve. Budući da i naš domaćin voli planinarenje, dogovorili smo uspon na Čvrsnicu i Vran, čim se stvore normalni uvjeti za to.

Uspon planiran još početkom jeseni, kad ova planina posjetiteljima poklanja sve ono što samo Bog može stvoriti. Ljepota krajolika i bogatstvo boja i oblika posebno dolaze do izražaja u jesenjem periodu, ali i zima ima svojih čari… Iako je samo prije tjedan dana pomisao na uspon prelazila granice „normalnog“ razmišljanja, jer je bio napadao snijeg visine od 70 – 90 cm i temperatura se spuštala ispod -20 stupnjeva. Raduša je poznata po visokim snjegovima koji u ostaju i po nekoliko mjeseci. Ali naglo zatopljenje, ovaj put, brzo je odnijelo snijeg. Iako je veći dio dana bio prilično tmuran, to nije ubilo volju za usponom.

Ipak, zbog vremena, prvotno planirana ruta je izmijenjena, pa je najveći uspon, od Ramskog jezera do Draševa prijeđen automobilom. Po temperaturi, vremenske prilike na Draševu bitno su se razlikovale od startne pozicije. Nakon kraćeg zadržavanja, ekipa je započela uspon i preko Prodojnice krenula na vrh Raduše. Nakon nešto više od dva sata i bez nekog značajnijeg odmaranja, iz guste crnogorične šume izlazimo na livade po kojima se još uvijek zadržao snijeg. Od izlaska iz šume do najvišeg vrha ima još nekih pola sata uspona, koji je poprilično strm, posebno dio od Raduškog jezera do vrha. Dolaskom do jezera, ušli smo u gustu maglu koja se praktično pojavila niotkud i koja je još dodatno pojačala osjećaj hladnoće.

Magla se na mahove razilazila i otvarala prekrasan pogled prema Gornjoj Rami i Prozoru na istoku kao i prema Kupreškoj visoravni na zapadu. Jak vjetar i gusta magla nisu dopuštali dulji boravak na samom vrhu, pa smo se ubrzo zaputili prema nižim vrhovima. Rijetki su oni koji posjete Idovac, a ne posjete lokalitet Grebovi na kojem je podignuto spomen obilježje Bugojanskoj skupini. Silaskom na nižu kotu mijenjanju se i vremenske prilike pa se čak pojavljuje i sunce. Od lokacije na kojoj se nalazi spomenuto spomen obilježje puca prekrasan pogled na Raduški kamen i dalje na sjeverozapad prema vrhu Stožer iznad Kupresa te Koprivnici iznad Bugojna.

[[Prikaži u nizu]]

Ipak, da ne bismo bili sami na Raduši, pobrinuli su se članovi lokalnog moto-kros kluba, kojima je kao i nama draža planina od kafića. Nakon kraćeg zadržavanja kod spomen obilježja oni odlaze na sjever prema Uskoplju, a mi lagano prema Draševu i automobilima, koji nakon skoro tri sata novog pješačenja i hladnoće predstavljaju pravo olakšanje. Na povratku, razmjenjivali su se dojmovi i dogovorena nova ruta uspona.

Dolazili bi najprije na Prjevor. Tu bi ostali dva tri dana kod naše prijateljice Gojke. Kad se sjetim nje suze mi krenu na oči,obična nepismena čobanica, a tako veliki čovjek. Takve duše rijetko se sreću u ovom bestidnom svijetu gdje nam se svima žuri i nemamo vremena svrnuti pogled na naše bližnje i ljude koji svakodnevno koračaju ukorak sa nama.

Napravila bi nam kruh ispod sača i dala nam zlačano žuti kajmak, to malo hrane što je i sama imala, nije imala puno ali je davala srcem i onako direktno iz duše.  Ne bi ste vjerovali, okus te božanske hrane još i danas imam u ustima.

Onda bi krenuli dalje prema Trnovačkom jezeru i tu bi dalje uživali u ovom zemaljskom raju. Spavajući u šatoru svakodnevno bi pripremali jednostavnu i ukusnu hranu, pili čaj od Čubre sa dodatkom rakije pa  zatim kupanje,planinarenje. Da, da, što da vam kažem možete samo zamisliti tu sreću i ljepotu.

[[Prikaži u nizu]]

Evo ove godine od 10. do 13. srpnja konačno mi se ostvario moj dugo sanjani san i evo me ponovo podno gordog Maglića. Nema mi moje Gojke a ni njezinog katuna, hvala Bogu živa je i zdrava ali više ne dolazi gore. Stara je, da stara. Eto život prolazi, a ove ljepote još uvjek ostaju. Zato i Vama pišem ovaj članak da bi vam sve to pobliže dočarao. Uživajte!

Prva je priča o putovanju Crnom Gorom i otkrivanjem Durmitora. Zajedničko iskustvo Bjelovarčana i Krapinčana pročitajte u priči Pet dana Durmitora.

Druga priča počinje na Tjentištu pa preko Maglića, Durmitora i kanjona Tare, Lovćena, Boke Kotorske i Kotora, završava u Dubrovniku, u stvari na skretanju za Starigrad Paklenicu ili ne, u Korenici kod Macole, u Karlovcu, ma ne završava, siguran sam da će se nastaviti negdje na Skadarskom jezeru i Prokletijama, a onda kud nas balkanski putevi odnesu.

[[Prikaži u nizu]]

Odvažna biciklistička ekipa iz Zagreba ispričat će priču o njihovom doživljaju.

Pričama ovdje nije kraj, a imate li i Vi priču koju bi ste željeli podijeliti, javite nam se. Svima ostalima želim ugodne trenutke u otkrivanju novih članaka i galerija. Nadam se da ćemo dati dovoljno razloga da se vratite na vrhove, kao što će se većina nas sigurno vratiti na balkanske planine.

Ovaj zemljopisni prostor opkoljen je visovima i omeđen obroncima visokih planina, koji tako čine zatvorenu, izoliranu, ali unutra skladnu cjelinu. Ramu sa sjevera, od Kupreške visoravni i vrbaske doline dijeli planina Raduša. Prijevoj Makljen je razdjelnica između Jadranskog i Crnomorskog sliva. (jedan dio izvora rijeke Vrbas teče prema Savi, a drugi prema Neretvi). S istoka, od Konjica i Klisa dijele je Studena planina i Bokševica, a s juga obronci Čvrsnice i Vrana. Zapadna granica ide planinom Ljubušom koja je dijeli od Duvanjskog polja i Tomislavgrada. Rama se, prema svojoj konfiguraciji dijeli na: Gornju, Srednju te Donju i Doljane.

Ukupna površina ramskog područja je 432 četvorna kilometra. Početkom šezedesetih godina prošloga stoljeća započinje izgradnja Ramskog jezera, čija je voda potopila plodnu dolinu i veći dio Gornje Rame. 1968. godine završava izgradnja brane na rijeci Rami i započinje punjenje akumulacijskog jezera. Kao posljedica izgradnje brane, izravno ili neizravno iselio je 752 obitelji s 2.939 članova, najvećim dijelom u Hrvatsku, od Zagreba, Bjelovara do Požege, Osijeka i Vukovara. Prvotna namjena jezera bila je proizvodnja el. energije, posebice u ljetnom periodu. Kada voda dostigne najvišu razinu, dubina jezera pored brane iznosi 95 m. Površina jezera tada iznosi 1.480,8 ha. Duljina je 7,5 km, a širina 4,6 km. Duljina obale je 29 km. Količina vode iznosi 440 000 000 m3.

Nekoliko zadnjih godina Ramsko jezero postaje atraktivno odredište brojnih turista. Svojom ljepotom, čistoćom vode, ali i pristupačnim obalama, u ljetnom periodu privlači brojne kupače. U zadnjem vrijeme, pored jezera i okolne planine postaju često odredište brojnih planinara, ali i onih željnih još uvijek prilično netaknute prirode, čistoga zraka i skoro nestvarnog mira koji vlada na njima.

Do Rame i Ramskog jezera, iz smjera Splita najkraći put je preko Trilja, Kamenskog i Tomislavgrada. Iz Zagreba preko Gradiške, Banjaluke, Jajca, Bugojna i Uskoplja.