vrhovi.com

Dragi naši, evo nas sve bliže i bliže kući. Vrijeme nam je  i ovaj puta bilo naklonjeno te je let iz Lukle za Kathmandu odrađen u revijalnom stilu prvim jutarnjim avionom, naravno ponovo uz neizostavni bombon i vatice za uši.
Čak su se i oblaci razmaknuli ne bi li još jednom bacili pogled na himalajske vrhunce po kojima smo posljednja 2 mjeseca hodali kako polako prelaze u bezopasne brežuljke kompletno izrezbarene plodnim terasicama.

No kako sve ne može biti idealno, naše stvari nisu doživjele istu sudbinu. Osim tek nekolicine vreća koje su stigle s nama skroz do hotela, jedan dio leži u Lukli na aerodromu, dok se nekolicina preostalih još vjerojatno trucka na leđima zopkija putujući prema Lukli.   

U Kathmandu nas je dočekao naš dragi domaćin Tashi, uz šampanjac i veliki transparent dobrodošlice. No kako je to bio tek početak gdje nas prava fešta tek očekuje, dan smo uglavnom proveli u beauty salonu ne bi li se barem djelomično civilizirali i doveli u red. Da nas samo vidite ovako lijepo ofarbane, podšišane, obrijane, namazane, premazane, izmasirane… kao da nikada nismo niti napustili civilizaciju. 

Ukratko  o proteklih nekoliko dana

Zadnji dani bili su dosta uzbudljivi, 25.svibnja prema planu krenuli smo iz BC-a samo s najnužnijim stvarima na leđima. Taj dan trebalo je doći pedesetak yakova u logor, Sherpe su trebale na miru osušiti svu opremu, raspremiti sav logor, napraviti terete po 60 kg za svaku životinju i s danom razmaka doći za nama u Namche. Neposredno prije polaska počela je snježna mećava, krenuli smo, prošli Gorak Shep, Lobuche i putem naišli na yakove i njihove goniče koji su se u nemogućim uvjetima probijali prema Baznom logoru. Snijeg nije prestajao, na visini od 4000 m zamijenila ga je jaka kiša i predvečer smo uz svu zaštitu koju smo imali (goretexi, kišobrani) mokri do gole kože došli u Pangboche (3900 m). Robu nismo mogli dobro osušiti i ujutro smo mokri nastavili dalje. Mještani su nam govorili da je počeo monsun i da će kiša prestati za dva mjeseca. Izgledalo nam je da su u pravu, jer ne da nije prestala, već je padala je sve jače. Po blatu, preskakući bujice koje su se slijevale sa svih strana, balansirajući s kišobranima i dalje potpuno mokri u rano popodne stigli smo u Namche.

Brat našeg prijatelja i agenta Tashija ovdje ima najvjerojatnije najbolji „hotel“; za razliku od ostalih u mjestu koji većinom imaju zajedničke zahode i tuš, mi to imamo u svakoj sobi, sve je jako uredno i čisto i nakon 55 dana mogli smo se pošteno oprati i naspavati u krevetima s posteljinom. Ne treba opisivati koji nam je to bio užitak.

No, saznali smo da zbog visokog snijega yakovi nisu mogli doći u Bazni logor i da su se vratili ispod zone snijega u Pheriche. To je sada problem koji ovog trenutka ne znamo kako rješiti. Danas navečer ta oprema teška tri tone trebala je na yakovima doći u Namche, tu se trebala pretovariti na zopkije (mješanac krave i yaka) koji mogu za razliku od yakova podnjeti visinu ispod 3000 m na kojoj je Lukla u kojoj moramo biti sutra navečer. Ekspedicijska oprema, ali i naša osobna izuzetno je skupa i u Kathmanduu je trebamo sortirati i poslati kući cargom. Očito je da neće stići danas u Namche, ni sutra u Luklu, kako bi prekosutra odletila s nama u Kathmandu.

No, možda si s time i previše razbijamo glavu, jer izgleda gotovo nevjerojatno da bismo mogli odletjeti na vrijeme u nepalski glavni grad. Danas ujutro nakon 72 sata neprestanog lijevanja kao iz kabla kiša je napokon prestala, oblaci su se razišli na sat vremena, međutim već u pola devet opet se sve zatvorilo i kiša samo što nije opet počela. „Aerodrom“ u Lukli s pistom dugom 250 m ukopanom uzbrdo da se zrakoplov zaustavi prije strme padine, može primati male aviončiće (najveći od njih su Twin Otteri s 15 sjedala) samo ako je zadovoljavajuća vidljivost preko svih planinskih grebena na putu od Kathmandua. Ako ih pokrivaju oblaci od leta nema ništa. Bio ovo monsun ili samo njegova najava, za prekosutra kao i za vrh Everesta, potrebna nam je opet neka „vremenska rupa“ da se kroz nju provučemo do Kathmandua. A tamo ćemo uz još bolji komfor razmišljati o opremi koja je ostala daleko od nas. Sve članice su dobro i vrhunskog zdravlja, što se ne može reći za voditelja koji im uobičajne probleme s leđima.

Tako sad ova 3 dana koja nam preostaju do polaska za Zagreb, možemo iskoristiti za shopping, kupovinu suvenira i naravno fešte…

Pogledajte još od istog autora

• Stope u Rum Doodlu
• Ponovo svi na okupu
• Iris, Darija i Vedrana u Baznom logoru, Ena i Milena u Logoru 2
• Ena Vrbek i Milena Šijan na vrhu Mt. Everesta
• Najmlađa i najstarija članica Ekspedicije na Južnom sedlu