vrhovi.com

U nedostatku nekih viiiiisokih vrhova tu u blizini, ponovo je ovaj vikend naš česti domaćin Mt. Velebit, odglumio Everest. I nije baš da smo se tresle promrznute silnim minus stupnjevima, nit nas je hladna bura propuhala do kosti… Ovaj put ugostio nas je u svom najboljem izdanju, sav obavijen u bijelo, okupan suncem i bez daška vjetra. Čista idila!

Subota je bila predviđena za par satnu turu po kukovima (Medvjeđi, Žuti…) oko Baških oštarija, a dan kao stvoren za to. Puno snijega, djelomično leda, stijena, puno gore pa zatim dolje, penjanja, absaila, kilometara, druženja i smijeha… Sve je to ispunilo našu subotu.

Ni spavanje ovaj puta nije bilo u hladnom. Hotel Ana u Gospiću i preljubazni gazda Dane, tretirali su nas kraljevski. Topla soba, tuš, skuhana večera koja te čeka..

.. a čekao nas je i radni sastanak na kraju dana. Za zagrijavanje doktorica Lana i predavanje o visinskoj bolesti, HAPE I HACE-u, i kako ih što prije prepoznati, a zatim dugo iščekivani trenutak istine na kojem smo baš kao ekipa u big brotheru petkom napeto iščekivale Darkovu odluku i finalni popis cura koje ‘idu gore’. Popis koji se posljednjih godinu dana gradio rezultatima, ispunjavanjem raznoraznih tjednih i vikend zadataka, ali sa kojeg su nažalost zadnjih mjeseci pootpadale mnoge cure nominirane više vlastitom voljom i financijskom konstrukcijom negoli glasovima publike.

Nije tajna. Financijska konstrukcija nije baš sjajna. Izgleda kao da je puno teži dio našeg uspona na Everest ovdje, u podnožju. Ali zaključeno je: Dok god avion ne odleti bez nas, mi se ne predajemo… Tako je i sastanak završio u vinskom podrumu uz času vina, sir, pršut, pjesmu ‘Jedan je kmet, običan kmet, htio otići na Everest’ i salve smijeha.

Nedjelja je odlučila, barem što se vremena tiče, malo više ličiti himalajskoj. Tako nam je umjesto sunca ponudila oblake, zapuhala, zahladila, a i stanovito nas smočila. Al tko se boji zime još ?

Osim toga, napokon smo dobile svoju mini provaliju, ljestve preko nje i mogućnost osjetiti adrenalin prelaskom preko tih strašnih i okrutnih ljestvi, lojtri, merdevina ili pod kojim god ih imenom već znate, a koje su u mnogim pričama o Everestu opjevane kao najveća noćna mora penjača. Što zbog njih 70-ak na putu do Logora 1, što zbog 3-4 puta prelaska preko njih, a najviše zbog puno desetaka metara ničega ispod njih.

Isprobale smo sljedeće tehnike prelaska: hodanje korak po korak, stil noga do noge, puzeći četveronoške, ženski stil na guzici, a demonstriran je i jedan crtić-stil pad sa njih naglavačke – srećom, bez posljedica. Složile smo se kako je ovaj ženski stil na guzici nekako najNEstresniji, tako da ćemo ga bez beda upotrijebiti ako bude bilo potrebno.

Osim te najnovije vještine, bavile smo se i žimarenjem te absailom, jer nas toga na Everestu također očekuju znatne količine.

Time je program predviđen za nedjelju, a i za cijeli vikend uspješno odrađen, a nas preostalih 13 smo se nakon ručka uputile kućama slati dopise potencijalnim sponzorima sa popularnom  pjesmicom Simone Gotovac u mislima …’Lova, treba nam lova…’

Ostale slike pogledajte u galeriji.

Piše: Tea Đurek – teJa

Pogledajte još od istog autora

• Stope u Rum Doodlu
• Stigli u Kathmandu
• Ponovo svi na okupu
• Iris, Darija i Vedrana u Baznom logoru, Ena i Milena u Logoru 2
• Ena Vrbek i Milena Šijan na vrhu Mt. Everesta