Ime sv. Bernarda veže se uz gradić Novaru na sjeverozapadu Italije, u samom podnožju Alpi. Sv. Bernard je rođen početkom XI. stoljeća u plemićkoj obitelji u dolini Aoste (sjeverozapad Italije). Odlučivši da se oda vjeri u onom praktičnom smislu, sv. Bernard ulazi u svećenički red crkve Sant ‘Orso u Aosti(gradić na talijansko – francusko – švicarskoj granici).
Zbog izuzetne pobožnosti kojom se kao mladi svećenik odlikovao, aostanski biskup imenovao ga je arhiđakonom – svojim prvim pomoćnikom. Ta dužnost obvezala ga je na stalne propovijedi (unutar cijele regije), te na brigu za siromašne. Kako se Aosta nalazi u Alpama, sv. Bernard je znao dočekivati izmorene putnike koji bi u grad stizali nakon teškog prijelaza obližnjeg Monte Giovea. Na Monte Gioveu je dao sagraditi dva planinarska utočišta – GOSTINJCE (za iznemogle putnike, gorštake i sve one koji se iz bilo kakvog razloga nađu u planinama). Ta utočišta danas nose njegovo ime (Grande San Bernardo – bliže Aosti i Piccolo San Benardo – na talijansko – francusko – švicarskoj granici). Ono što ovog sveca veže za Novaru zapravo su posljednji dani njegovog života. Na povratku s puta u Paviju bio je gost u novarskom benediktinskom samostanu sv. Lovre (Lorenza) gdje je vjerojatno 15. srpnja 1084. i umro. Kažu, vjerojatno, jer prema predaji, smrt sv. Bernarda bila je 1081., no stručnjaci su utvrdili da je svetac umro ipak tek 1086. U okviru samostana je i pokopan, a njegove moći čuvaju se u novarskoj katedrali. Samostan u kojem je preminuo sv. Bernard srušen je u XVI. stoljeću.
Štovanje sv. Bernarda počelo je neposredno nakon njegove smrti, a potvrdio ga je 1123. godine novarski biskup Riccardo svečanom kanonizacijom. Tom su prilikom posmrtni ostaci sveca prenijeti na jedan od oltara crkve samostana sv. Lovre. Prema tadašnjim običajima, svečeva je glava tada bila odvojena od tijela da bi se zasebno čuvala. Godine 1552. Samostan sv. Lovre biva uništen, a moći sv. Bernarda prenijete su u novarsku Stolnu crkvu gdje i danas počivaju. O popularnosti štovanja ovog sveca govori nam i velik broj njemu posvećenih biskupija, mnoštvo fresaka s njegovim likom i planinarskih crkvica koje nose njegovo ime. Danas se sv. Bernard štuje kao zaštitnik planinara, no njegovi čini, njegova riječ i sama osobitost, govore nam mnogo više od toga. On nije samo zaštitnik planinara, već i zaštitnik svih onih koji bilo kako dospiju u planine, koji tamo žive ili se skrivaju. Da bi nadomjestio svoju prisutnost, sveti je Bernard osnovao i jednu svećeničku zajednicu koja djeluje na Velikom sv. Bernardu.
Štovanju sveca u cijelom kršćanskom svijetu pridonio je papa Pio XI. (i sam alpinist) početkom prošlog stoljeća (1923. g.). On ga je, naime, u pismu biskupu od Annecyja proglasio sveopćim zaštitnikom ljudi koji borave u planinama…
“… da bi još više proširio štovanje tako velikog sveca, štovanje rašireno od svojih početaka među planinskim stanovništvom, ne samo stanovnika Alpi i njihovih posjetitelja, nego i svih onih koji se odlučuju na odlazak u planine.”
O bernardincima
Bernardinci su ogromni psi, velikih glava koje se harmonično uklapaju u ostatak tijela. Tijelo ima snažnu koštanu strukturu i vrlo je mišićavo. Kretanje bernardinaca je stabilno, a kreću se velikim koracima. Mužjaci su visoki oko 70 cm, a ženke oko 65 cm. Prvobitni bernardinci u Švicarskoj su uvijek bili kratkodlaki, ali su danas dugodlaki popularniji. Izvorne bernardince u Švicarskoj su uvijek koristili kao pse za rad na farmama, ali danas, zbog njihovih dobrih osobina, oni su postali obiteljski psi. Poznati su po svojoj odanosti, budnosti i vrlo su naklonjeni djeci. Izraz njihovih očiju je inteligentan, prijateljski, osjećajan i u njihovoj je prirodi da budu miroljubivi. Mužjaci su veličanstveni, a ženske su nježnije i odanije i možda su zato bolje kao obiteljski psi. Preci bernardinaca se ne mogu jasno odrediti, no postoje njihove preteče u planinama Švicarske, koji su čuvali ovce farmera. Povijest ove vrste uvijek je povezana s velikim gostinjcem na prijelazu Sveti Bernard. Od 17. stoljeća postoje izvješća o ovim psima u gostinjcu i otada su oni odani pratitelji koji dijele tešku sudbinu tamošnjih redovnika. Njihova oštrina za vremena kao što su snježne mećave ili lavine spasila je mnoge putnike na prijevoju. Samo je slavni Barry I (1800.-1812.) spasio više od 40 ljudi. Prijašnji bernardinci su također morali raditi za farmere u dolinama. Koristili su ih kao pse promatrače, da zaštite kuće i farme. Njihovo ime potječe iz sredine 19. stoljeća. Prije toga su se zvali psi gostinjca, Barry psi, sveti psi, alpski mastifi ili bernardinci mastifi, a u Sjevernoj Americi ih još uvijek zovu Saints.
U Samoboru djeluje planinarska bratovština sv. Bernarda, čiji je tekst i presešen.
Pogledajte još od istog autora
| 
Pošalji na e-mail
| 
Ispis članka
Loading ...
Loading ...
