vrhovi.com

Dinara u “Planinama” Petra Zoranića.*

Nakon 7 godina uzaludne ljubavne trpnje (mlajahna deklica ne uzvraća ljubav), živeći u svojoj bašćini, pripovjedač gotovo gubi volju za životom. Iz takva stanja ga spašava vila Zorica, odnosno Napea, koja izlazi iz vode dok Zoran očajan sjedi kraj nekog potoka u blizini Nina. Odvevši ga u podvodnu špilju, Napea mu pripovjeda svoju nesretnu ljubav i šalje ga u “planine” u kojima bi trebao naći lijek za sebe.

Zorana na drugu stranu preko mora do Podgorja pod Velebitom prebacuje vila Milost, od kuda kreće prema planinama. Nailazi na sedmoglavo čudovište pred otvorom Vražjih vrata (Paklenice), a zatim na Buru koja bijesni iz velikih otvora. U planinama sa pastirima Zoran ostaje 3 dana. Sluša njihove pjesme o ljubavi, pripovijesti, priče o raznim “pritvorima”, pjesme na “pro-min”(naizmjence), zatim nabožne i pučke pripovijesti. Slušajući upute starca Sidmoja, Zoran se uputi prema DINARI. 

Na tom dinarskom putu susreće se s drukčije raspoloženim pastirima: mladići čija je egzistencija ugrožena zbog napada vukova (Turska) pjevaju Zoranu pjesme o “rasutoj bašćini”. Na daljnjem putu prema DINARI Zoran susreće vilu Svist (”Savjest”). Došavši na vrh gore (planine) ugleda nju, vilenicu Dejaniru, odnosno DINARU.

…Idoh tada ja uz goru na najviši vrh dojdoh. I eto uz zjatje bunje (pećina) jedne na stini pod borom sideći žena jedna, budi da stara, da časti dostojna. I kako me ugleda reče: – Dobro mi došal,  Zorane moj, i ne prez htinja božanstvena! – Uščudih se tad ja da ona jime moja znaše, nigdar me ne vidjevši prija, i poznah čisto da to vilenica biše…

…Ja ,kako je po naravi stvari neznene znati, opitah ju kako joj je jime i tko i otkud biše. Tad ona reče mi: – Dostojnu prošenju nima se jistina ščediti. Znaj da ja Enejna kralja kći DEJANIRA zvana jesam….

…I jer ja Dejanira zvana jesam, vrh ov, u kom općim, Dejanirom dugo vrime od susjednjih bašćinac zva se, da pak, za kraće izgovarati, DINARA zovu ga….Te riči pokol Dinara izgovori, usta se i ne vele daleče odašadši, razlika bilja i korjenja čudne riči govoreći nabra; i pak skupa sa mnom u pećinu ulize…

DINARA ga svojim čarima,  pripravcima od trava i korijenja i mudrim savjetima oslobađa od ljubavnih betiga odnosno ljubavne boli i patnje i reče mu:

…U petju (pjevanju) i pismih tvojih rekal si da ljubav sila jest i da je svemožna i tobom da gospodari. Svemu tomu uzrok jest da vi slipi pohot, ki ljubav zovete, sasvim zaslijepljeni, svist i tazbor otkloniv, u misli vašoj gospodariti dopustite. A gdo vam kriv jest ako sami sebi ljutu zmiju u njidra stavite i steplivši odgojite? Ako vas pak uji, zač na nesreću, na ljubav, na nemilost i jine vaše podopšćine, ke svak čas nove izmišljate, tužite se? Ne znas da se u prići reče: Gdo sebi voljno naudi, ni bogu ga milo budi. Dam ti dakle ovo da vazda svist tvoja, kako dostojno jest, hot (volja) gospoduje, i tako čineći vazda slobodan misalju živit češ.- To rekavši, u bunju (pećina, ljudsko stanište poput špilje) vratismo se  i na mirisne trave i bilja za postilju nastrte za počinut legosmo. Ja slobodan, prez žurbe i pečali (nevolja) vas olahčan tudihtaj da me Morfej (bog sna) uziba oćutih….

Zoran poslije usne neobičan san: prikaže mu se perivoj od Slave s vilama Latinkom, Grkinjom, Kaldejkom i Hrvaticom. U središtu je Hrvatičina tuženja žalost zbog slaboga književnog stvaranja na narodnom (hrvatskom) jeziku. Buđenje iz sna povezuje Zorana ponovo sa DINAROM. Poslušavši njezine upute o načnu odnosno smjeru povratka, tj. putovanja natrag prema vlastitoj kući, Zoran pođe rijekom. Brodicom nizvodno vodi ga lijepa Krka, gospodarica istoimene rijeke, DINARINA kći.

Promatrajući ljepotu hrvatskih krajeva, krajolika, Zoran tužno gleda ruševine Knina, Čučevca, Skradina. Ponosno gledajući “slavni grad” Šibenik, s vilom se upućuje dalje prema Zadru. Krka Zorana iskrca zapadnije od Zadra, kraj Zatona, ostavivši ga sama na obali. Zoranovo putovanje, uz pomoć vile MIlost, završava u Ninu, zatvarajući svojevrstan krug. Na kraju pred vilom Jistinom(Istinom) Zoran/Zoranić obećaje ninskom književniku i biskupu Divniću da će se od sad ostaviti svjetovnih taština i da će slijediti pravi put božanske ljubavi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 * Izdvojeno iz prvog hrvatskog izvornog romana “Planine” Petra Zoranića, odnosno prvog romana neprijevodnog karaktera, već pisanog na hrvatskom jeziku 1536. godine. Ujedno jedinog uopće napisanog romana u hrvatskoj književnosti sve do 19. stoljeća.

Najviši vrh Hrvatske, Dinara/Sinjal: 1831 m

Dinara s Peručkog jezera

Pogledajte još od istog autora

• Potražni psi u akciji
• Slovenski Snežnik
• Klek naš svagdašnji
• Ravna gora
• Zima na Ćićariji