Nakon konzultacija i pripreme opreme, uspon je mogao započeti. Sa svakim metrom uspona, pojavljivali su se sve bolji pogledi na dio Ramskog jezera, na istoku na Klečku stijenu, na jugu Prenj, Čvrsnicu i Vran a na zapadu Ravašnicu, a u daljini Stožer i Cincar. Uz dobru atmosferu u ekipi, uspon je tekao puno brže od planiranog. Uz nekoliko stanki za kraći odmor, za nepuna dva i pol sata osvojen je najviši vrh planine Raduše  – Idovac. Mjesto odakle seže jedinstven pogled na sve strane. Od Malovana i Stožera, preko Bugojna, Uskoplja, Vranice, Zec planine do Prenja i vrhova Čvrsnice i Vrana.

Uz nezaobilazno fotografiranje, ekipa je uživala u prekrasnim krajolicima i odličnom vremenu. Nakon sat vremena provedenih na vrhu, spuštamo se do Rumbočkog jezera, nekih tristotinjak metara ispod vrha, gdje je priređen planinarski ručak. Nakon ručka, spuštamo se do lokaliteta Grebovi i spomenika podignutom u spomen na „Fenix“ skupinu, gdje se već bio okupio popriličan broj ljudi. Među okupljenima prepoznajemo ljude iz vodstva Planinarskog saveza Herceg-Bosne i kolege iz HPD „Prenj 1933“ iz Mostara. Nakon sudjelovanja na komemoraciji za „Fenix“ skupinu, krećemo ponovno prema Rumbočkom jezeru, gdje su nam se pridružili kolege iz Mostara. Krenuvši prema Zahumu, susrećemo skupinu mladih iz Rumboka koji su, također krenuli na Idovac. Nakon sat i pol pješačenja po izrazito vrućem vremenu, dolazimo na Zahum. Prvi memorijalni uspon na Radušu, cijeloj ekipi, ostat će u vrlo lijepom  sjećanju.

Pozivamo sve ljubitelje planina i prirode da nam se pridruže i upoznaju Ramu!

Glasnogovornik Gorske službe spašavanja iz Chamonix-a potvrdio je da su njihovi pripadnici jučer pronašli tijela dvojice alpinista u podnožju sjeverne stijene Les Droites. Sumnja se da je jedan od njih hrvatski alpinist Toni Roso (21), a drugi Igor Skender (25) iz Srbije.

Zbog lošeg vremena helikopter koji poslan u potragu morao se vratiti u bazu pa je u podnožje stijene poslana zemaljska ekipa. Oni su mogli samo utvrditi smrt dvojice alpinista čija tijela još uvijek nisu izvučena niti je službeno potvrđen njihov identitet. Kako je navedeni dvojac, s kojim je izgubljen kontakt, u to vrijeme penjao u sjevernoj stijeni Les Droites (najvjerojatnije smjer Ginat), sumnja se da su upravo njih dvojica smrtno stradala.

Za sada nije poznat uzrok pada niti da li je pad uslijedio pri usponu ili pri povratku. Svjedoci su dvojac alpinista zadnji put vidjeli na polovici smjera, ali nisu mogli potvrditi u kojem pravcu su se kretali.

Gorska služba spašavanja iz Chamonix-a pokušat će tijela izvući čim vrijeme dozvoli, najvjerojatnije sutra.

Izvor: www.gss.hr

Nije prošlo ni dvije godine, a mi se ponovo nalazimo u Nepalu u Himalaji. Zemlji najviših planina na svijetu,  zemlji dobrih i veselih ljudi, zemlji koju nije lako zaboraviti i zato smo joj se vratili.

Teško je na papiru dočarati pet tjedana provedenih o ovoj nadasve živopisnoj zemlji.

Prije dolaska, u detalje isplanirali smo treking oko Annapurne, jedan od najlijepših na svijetu.

Uspon na Pisang Pek, vrh visok 6091 metar pa  uspon na Thorong La najviši prijevoj na svijetu visok 5416 metara.

Desetodnevni treking pokrajinom  Mustang u kojoj i danas tibetanci njeguju svoj tradicionalni način života.

Nekoliko dana uživali smo u ponovnom susretu s Kathmanduom, glavnim gradom Nepala koji se nalazi na visini od 1100 metara.  Sav život odvija se na ulicama,  preplavljenim ljudima i životinjama.  Žene u šarenoj odjeći, musava, ali vesela i nasmijana djeca i neizbježni psi.

Kako do plaska na treking imamo još nekoliko „dana viška“ odlazimo na dvodnevni izlet u Pokharu. Nakon trideset minutnog leta rezerviranog samo za hrabre,  u malenom aviončiču, koji prije nalikuje nekoj većoj maketi nego pravoj „nebeskoj ptici“, ipak smo sretno prizemljili.

Pokhara je gradić nastao na obali velikog jezera imenom Phewa koje nadvisuju snježni himalajski vrhovi, a dominira Machhapuchhre, sveti vrh visok 6993 metara. Dok u domovini zima polako prijeti, ovdje temperatura prelazi 30ºC, pa je jezero pravo utočište u želji za rashlađivanjem.

Nakon tjedan dana boravka i privikavanja u Nepalu,  krećemo na dugo i detaljno planirani treking. Večer prije, odlazimo u bijeli hram prisustvovati obredu za sretan put, gdje nam budistički svećenici zvani lame, molitvom i vezivanjem „kata“ zazivaju sreću na putu. Kata je tibetanska marama  koja se upotrebljava kod upoznavanja ili rastajanja. Sretni smo, jer mi se tek upoznajemo, a rastanak je još daleko.

Zahvaljujući „čuvenim“ nepalskim cestama i autobusima, vožnja od nekih 150 kilometra trajala je nepunih 12 sati, što je svakako ojačalo naš osjećaj čežnje i ponosa na najljepšu nam “Dalmatinu“. Oko osam sati navečer, dolazimo na posljednje stajalište, Besisahar (823 m), najveće mjesto u okrugu Lamjung, dalje više ne može ni naš „terenski“ autobus.  Zgužvani i umorni jedva se odvlačimo do kuće u kojoj ćemo prenoćiti.

Jutro je donijelo, za nas planinare dugo očekivani treking, koji započinjemo  kroz nježno zelena rižina polja, čudesna u svojoj geometrijskoj pravilnosti. Nalazimo se na visini oko 800 m, vlaga i vrućina dodatno crpe snagu, ali srećom većim dijelom puta teče rijeka Marsyandi, koja nesebično nudi osvježenje.

Narednih dana polako se sve više uspinjemo, priroda se mijenja. Rižina polja ostaju iza nas . Nakon neprekidnog šuma rijeke, prilično strmih uspona spuštamo se na obalu rijeke Marsyandi. Imam osjećaj da smo se nakon divlje prirode spustili na morsku plažicu. Ulazimo u  Koto, simpatično selo sa mnoštvom šarenih kuća, uređenih okućnica.

Popodne još za vrijeme jakog sunca dolazimo u Pisang.  Kao i u prethodnim selima, tako i na ulazu u Pisang, dočekuju nas  znatiželjna djeca kojima donosimo veselje dijeleći olovke i bombone. Pisang je najveći „grad“na našem dugom putu okružen brojnim poljima heljde, koja su lijepe crvenkasto žute boje. Imamo pogled na  na Pisang Peak,  naše sljedeće odredište.

Nakon noći provedene u šatoru, nalazimo se  na visini od 4928 metara, visini koja zahtijeva postupnu aklimatizaciju, zatim slijedi uspon na 5000 metara, pa opet aklimtizacija. Na žalost, zbog nepripremljenih vodiča (moramo pronaći krivca za kasnije junačke priče) prisiljeni smo odustati od uspona na sam vrh. Ležimo na livadici i uživamo u nestvarnom pogledu na himalajske gorostase, i osjećamo se tako mali, a tako zaštićeni.

Slijedeći cilj nam je prijelaz preko najvišeg prijevoja na svijetu Thorong La 5416 m. Nakon hladnog lodgea u kojem smo proveli nekoliko sati u kartanju, odlazimo na spavanje u isto tako hladnu sobu koja je još i prilično vlažna. Srećom u vreći za spavanje je ipak bilo ugodno, a uz nakupljeni dnevni umor brzo smo utonuli u toplinu sna. Ustajemo  u pet sati i spremamo se za uspon. Hladno je i smrznuto, brzo doručkujemo i krećemo, i uskoro se razdanjuje. Napredujemo puževim korakom, a sunce je samim svojim provirivanjem najavilo prekrasan dan. Za tri sata stižemo na prijevoj Thorong La 5416m koji je u snijegu, ali ga bez većih problema svladavamo u laganim cipelama. Slikamo se, a poze nikad dovoljno dobre, vežemo kate i molitvene zastavice, i za kraj ostavljamo hrvatsku zastavu da vijori na vjetrovima daleke Himalaje.

Staza kojom se spuštamo u Muktinath nije previše strma. Vrijeme je i dalje sunčano i sve toplije. Krajolik se potpuno promijenio, i to iz divljih nepristupačnih snježnih vrhunaca,  spuštanjem u Muktinath na 3760m stigli smo do pustinjske čarolije. Neobičan grad sa čak 13 „hotela“ zvučnih imena , internetom, telefonom….

Stanovnici se  bave pletenjem, pa ponuda na  štandovima obiluje šarenim šalovima, kapama, čarapama, rukavicama.

Danas 13.10.2008. ušli smo u pokrajinu Mustang. Nastavljaju se pustinjski pejzaži, prevladavaju– crvena, bijela i siva boja . Vrijeme je sunčano i vruće, na žalost poslije 12 sati počinje puhati vrlo jak vjetar koji nosi prašinu, začas smo prekriveni, škripi pod zubima.

Za ovih deset dana koliko boravimo ovdje,  imamo cijelu ekipu koja radi samo za nas – jednog vodiča, tri nosača, četri konja i jednog konjušara.

U prosjeku, prema našim isplaniranim aktivnostima,  dnevno hodamo oko 7 sati. Put  nas vodi uz korito rijeke Kali Gandaki, a ponegdje i samom rijekom jer  je vodostaj u ovo doba nizak.

Kuće u Mustangu izgledaju kao mali dvorci – utvrde,  umjesto krovova imaju terase na kojima su naslagana drva.

Jedno veče iskusili smo večeru u kuhinji tibetanske obitelji. Domaćica kuha večeru, dva muškarca piju neko domaće piće koje im ona stalno nadolijeva. Na štednjaku dvije mačke grijući se zadovoljno predu. Kuhinja je jako uredna iako je na podu nabijena zemlja. Sa stropa primamljivo se njišu trakice sušenoga mesa.

Ovdje je na djelu pravi suživot ljudi i životinja, bez strahova i perdrasuda. Mačke se motaju oko zdjela s hranom i nikome ne smetaju. Dječak jede kekse koje naizmjence djeli s mačkama.

Nastavljamo preko 4000 metara visokog prijevoja zvanog Windy pass,  od kuda puca lijep pogled na Lo Manthang, glavni grad u Mustangu. Za pet sati stižemo u Lo Manthang , naš krajnji cilj u Mustangu. Prirodu je teško opisati, nama potpuno neznana, pustinja ukrašena snježnim vrhuncima.

Na jednom mjestu morali smo izuti cipele i pregaziti rijeku. Voda je bila ledena, nakon toga malo penjanja po stijenama, strmi uspon od 300 metara.

Deset dana našeg aktivnog, organiziranog i čarobnog putovanja prošlo je u kao trenu, nakon kratkog leta iz Jomosoma do Pokhare i vožnje taksijem vraćamo se u Kathmandu.

[Prikaži u nizu]

Do povratka u Zagreb ostalo nam je još malo vremena koje smo  iskoristili za jednodnevni izlet do sela Nagarkot, oko 40 kilometara udaljenog od Kathmandua. Vozimo se gradskim prijevozom. Putovanje na ovaj način jako je dojmljivo,  jer vidjesmo kako se prosječni nepalci voze,  pod motom-što više ljudi to bolje, ali nema nervoze. „Mali od busa“ sve koordinira-ulazak, izlazak, određuje gdje će tko sjesti, ugurava još nekoliko ljudi, iako se nama čini da nema mjesta ni za čačkalicu, naplaćuje karte, pjeva, fućka, usmjerava bus, penje se na krov naplatiti karte putnicima koji se voze na krovu i sve to u vožnji. Put od Baktaphura do Nagarkota vodi kroz prekrasnu prirodu, rižina polja, šume borova i agava. Nagarkot je selo s puno hotela, bungalova. Za nepalske uvjete luksuzno…

I na kraju što reći, osim da vjerujem da ću se jednog dana opet vratiti Nepalu.

Na mnogim mjestima pisala je ova poruka “ Nepal is here to change you, not for you to change Nepal“, i vjerujte mi, to je tako.

Namaste!

Drugi dan u 3 sata ujutro krenuli su sva četvorica u Paklenicu. Kada su međutim došli pod Anićev kuk, sva tri Brahmova pratioca su odbili da se penju na njega. Kako je međutim sam Brahm htio krenuti na penjanje, pošao je s njim na penjanje, bojeći se pustiti ga samog, Ladislav Makovac. Odmah na početku penjanja naišli su na vrlo velike poteškoće, radi kojih je Makovac Brahma opetovano opominjao i molio da napuste penjanje i da se vrate, no Brahm na to nije nikako htio pristati, pa su s penjanjem nastavili. U toku od 6 sati mučnoga penjanja napredovali su svega 300 metara. Nakon 6 sati t.j. u 9 sati mučnoga penjanja je zapelo. Na jednoj maloj polici Makovac se osigurao klinovima i užetom, a Brahm je nastavio s penjanjem.

Dragutin Brahm

Osam metara više Brahm je htio da zabije klin u stijenu. Po svoj je prilici za to vrijeme držao jednom rukom kamen, koji je morao popustit, jer je nenadano s te visine pao na policu pokraj Makovca bez riječi i glasa. Makovac se je silno prestrašio. Čas prije osjetio je Makovac doduše da se nešto događa, jer se je uže napelo, a u tom času zarezalo Makovčev dlan, kroz koji je prošlo strjelovitom brzinom, nije si mislio, da će se dogoditi ono o čemu se nije nadao. Čim je Makovac opazio Brahma pokraj sebe, upitao ga je, što se dogodilo, ali mu Brahm nije odgovorio ni riječi. Odmah mu je popipao bilo i srce i užasnuo se, kaj je ustanovio da je Brahmovo srce prestalo raditi. Iz priručne apoteke izvadio je Makovac eter i njima stao trljati Brahmovo čelo. Još uvijek nije Makovac vjerovao da je Brahm mrtav, još se je nadao da će ga prizvati k svijesti. Ali kada je trljanjem pomaknuo s glave Brahmov šešir, opazio je na glavi dosta veliku udubinu. Momenat je bio užasan. Makovac je vidio da Brahmu nema pomoći, pa je javio drugovima podno stijene da smjesta odu u Starigrad po ekspediciju za spasavanje, jer je Drago mrtav. Brahm je visio na užetu, o klin, kojim se je u stijeni prije pada osigurao. Mjegovo je tijelo došlo na polici u položaj čučnja, sa sagnutom glavom, pa ga je Makovac položio. Do smrtnog udarca, po mišljenju Makovca došlo je uslijed toga što je kamen, o koji se je Brahm uhvatio, ispao iz stijene pa ga je udario po glavi ili je opet glavom Brahm udario u pećinu za vrijeme pada. U Starigrad-Paklenicu došao je Loewy. Tamo je ovaj u Velebitu jedinstveni slučaj prijavio žandarmeriji, koja je smjesta organizirala pomoćnu ekspediciju. Više ljudi, opremljenih ribarskim užetima od preko 300 metara, pošlo je sa natovarenom mazgom na mjesto nesreće. Akcija je započela s velikim poteškoćama i svršila neuspjehom. Seljani su pokušali zabaciti uže s protivne stijene, što im zbog grmlja i pretvrdog ribarskog užeta nikako nije uspjevalo. Nije preostalo drugo nego da mrtvog druga spušta niz stijenu sam Makovac. Na polici je bilo veoma malo prostora, tako da je sa velikom mukom obavio Makovac pripremu za spuštanje Brahma. Unatoč najpomnijeg nastojanja da mu to uspije, da bude katastrofa još tragičnija, dogodilo se je nešto neočekivanoga, Brahmovo tijelo se je nenadano s police poskliznulo i palo u dubinu 300 metara. Pravo čudo da je pri tom ostao Makovac živ, jer je malo trebalo da nije i on nastradao. Svi su priskočili do Brahma, stavili ga u pokrivače i prenijeli ga u Starigrad. Kroz to je vrijeme trajalo spasavanje Makovca. Zapravo se on morao sam spasavati, jer druge pomoći nije bilo. Jedan od drugova ostao je pod stijenom i iz daljine mu dovikivao, kojim pravcem podesnije da se spušta pa je na taj način nakon dugotrajnog napora uspjelo Makovcu da sretno siđe na podnožje ove zlokobne stijene.

(Citat je doslovno prenesen iz “Novosti” od 1. jula 1938. godine).

U “Hrvatskom planinaru” iz 1938. godine opisano je putovanje zagrebačkih planinara kao i smrt Dragutina Brahma.

Pravac koji je Brahm zamislio, na obljetnicu njegove smrti 1940. godine, ispenjali su Marijan Dragman i Slavo Brezovečki te ga njemu u spomen nazvali Brahmov smjer. Obojica, Dragman i Brezovečki bili su poznati penjači oko polovice 20. stoljeća, a Brahmov smjer je prvi ispenjan smjer u Paklenici.

Prvo ispenjavanje Brahmovog smjera (S. Brezovečki)

Da Brahmu ovo nije bilo prvo i posljedenje penjačko iskustvo govori podatak da je prije pogibije u stijeni Anića kuka, uspješno ispenjao Sjevernu triglavsku stijenu i popeo se na Grossglockner.

Paklenica danas

Danas u stijenama Paklenice postoji više od 360 uređenih i opremljenih smjerova, različitih dužina i težina pa je Paklenica jedno od najpoznatijih okupljališta penjača tijekom cijele sezone, koja počinje u proljeće i traje do kasno u jesen.

Uz sedamdesetu godišnjicu prvog penjenja na Anića kuk, Nacionalni park “Paklenica” na prigodan način obilježava ovu obljetnicu, koja se smatra početkom alpinizma u Paklenici. U izradi ove priče korišteni su njihovi materijali, a originalni dokumenti nalaze se u arhivima Nacionalnog parka, HPS-a i Zavičajnom muzeju Ogulin, koji u svom postavu ima posebnu zbirku i postav sa građom o alpinizmu i planinarstvu u Hrvatskoj.

Prva je priča o putovanju Crnom Gorom i otkrivanjem Durmitora. Zajedničko iskustvo Bjelovarčana i Krapinčana pročitajte u priči Pet dana Durmitora.

Druga priča počinje na Tjentištu pa preko Maglića, Durmitora i kanjona Tare, Lovćena, Boke Kotorske i Kotora, završava u Dubrovniku, u stvari na skretanju za Starigrad Paklenicu ili ne, u Korenici kod Macole, u Karlovcu, ma ne završava, siguran sam da će se nastaviti negdje na Skadarskom jezeru i Prokletijama, a onda kud nas balkanski putevi odnesu.

[[Prikaži u nizu]]

Odvažna biciklistička ekipa iz Zagreba ispričat će priču o njihovom doživljaju.

Pričama ovdje nije kraj, a imate li i Vi priču koju bi ste željeli podijeliti, javite nam se. Svima ostalima želim ugodne trenutke u otkrivanju novih članaka i galerija. Nadam se da ćemo dati dovoljno razloga da se vratite na vrhove, kao što će se većina nas sigurno vratiti na balkanske planine.