Nakon konzultacija i pripreme opreme, uspon je mogao započeti. Sa svakim metrom uspona, pojavljivali su se sve bolji pogledi na dio Ramskog jezera, na istoku na Klečku stijenu, na jugu Prenj, Čvrsnicu i Vran a na zapadu Ravašnicu, a u daljini Stožer i Cincar. Uz dobru atmosferu u ekipi, uspon je tekao puno brže od planiranog. Uz nekoliko stanki za kraći odmor, za nepuna dva i pol sata osvojen je najviši vrh planine Raduše  – Idovac. Mjesto odakle seže jedinstven pogled na sve strane. Od Malovana i Stožera, preko Bugojna, Uskoplja, Vranice, Zec planine do Prenja i vrhova Čvrsnice i Vrana.

Uz nezaobilazno fotografiranje, ekipa je uživala u prekrasnim krajolicima i odličnom vremenu. Nakon sat vremena provedenih na vrhu, spuštamo se do Rumbočkog jezera, nekih tristotinjak metara ispod vrha, gdje je priređen planinarski ručak. Nakon ručka, spuštamo se do lokaliteta Grebovi i spomenika podignutom u spomen na „Fenix“ skupinu, gdje se već bio okupio popriličan broj ljudi. Među okupljenima prepoznajemo ljude iz vodstva Planinarskog saveza Herceg-Bosne i kolege iz HPD „Prenj 1933“ iz Mostara. Nakon sudjelovanja na komemoraciji za „Fenix“ skupinu, krećemo ponovno prema Rumbočkom jezeru, gdje su nam se pridružili kolege iz Mostara. Krenuvši prema Zahumu, susrećemo skupinu mladih iz Rumboka koji su, također krenuli na Idovac. Nakon sat i pol pješačenja po izrazito vrućem vremenu, dolazimo na Zahum. Prvi memorijalni uspon na Radušu, cijeloj ekipi, ostat će u vrlo lijepom  sjećanju.

Pozivamo sve ljubitelje planina i prirode da nam se pridruže i upoznaju Ramu!

Prva je priča o putovanju Crnom Gorom i otkrivanjem Durmitora. Zajedničko iskustvo Bjelovarčana i Krapinčana pročitajte u priči Pet dana Durmitora.

Druga priča počinje na Tjentištu pa preko Maglića, Durmitora i kanjona Tare, Lovćena, Boke Kotorske i Kotora, završava u Dubrovniku, u stvari na skretanju za Starigrad Paklenicu ili ne, u Korenici kod Macole, u Karlovcu, ma ne završava, siguran sam da će se nastaviti negdje na Skadarskom jezeru i Prokletijama, a onda kud nas balkanski putevi odnesu.

[[Prikaži u nizu]]

Odvažna biciklistička ekipa iz Zagreba ispričat će priču o njihovom doživljaju.

Pričama ovdje nije kraj, a imate li i Vi priču koju bi ste željeli podijeliti, javite nam se. Svima ostalima želim ugodne trenutke u otkrivanju novih članaka i galerija. Nadam se da ćemo dati dovoljno razloga da se vratite na vrhove, kao što će se većina nas sigurno vratiti na balkanske planine.

Ova činjenica nije spriječila planinare iz tri susjedne države da se sastanu na drugom, sada već, tradicionalnom usponu na Troglav koji organizira PD Pobeda iz Beograda, predvođena Vladom Matkovićem i Zoranom Kovljenićem – Soko, rođenim Grahovljakom.

[[Prikaži u nizu]]

Planinari iz Beograda, Rijeke, Bosanskog Petrovca, Velike Kladuše, Bosanskog Grahova, Doboja, Ključa i Livna su u impozantnom broju od skoro 90 učesnika ispenjali Dinarin najviši vrh – Troglav.

Hajro Gromilić iz Livna, 100-ti  uspon na Troglav, i Ismar Jukić KES Crni vrh Bosanski Petrovac, prvi uspon na Troglav, najstariji  i najmlađi učesnik akcije

Većini učesnika je ovo prvi uspon na Troglav a zanimljivo je spomenuti da je među učesnicima ove akcije bio veteran BiH planinarstva, Hajro Gromilić iz Livna, kojemu je ovo bio 100 uspon na Troglav, a na taj dan naš Hajro je napunio 76 godina. Svakako vrijedno spomena i zabilješke. Nakon uspona planinari su priredili zajedničku večeru u Bosanskom Grahovu, a sutradan planinarili planinu Šator.

Naime, krajiški planinari, njih 50 iz nekoliko planinarskih društava, u zajedničkoj akciji, podjeljeni na dvije grupe planinarili se ove nedjelje planinu Klekovaču. Brojnija grupa iz Sanskog Mosta (PD Kanjon), Ključa (PD Lanište)i Bihaća (KES Limit), posjetila je vrh Male Klekovače 1761 m. A grupa iz Bosanskog Petrovca (KES Crni vrh), Bosanske Krupe i Velike Kladuše (PD Velika Kladuša) obišla je oba Klekovačka vrha, Veliku Klekovaču 1962 m, i Malu  Klekovača 1761m.

[[Prikaži u nizu]]

Radost i poznato krajiško veselje uz lijepo vrijeme, procvale encijane i divne vidike ispunili su planinu Klekovaču ove nedjelje, te pokazali kako ova lijepa bosanska planina ima svoje zaljubljenike u gradovima koji je okružuju.

Zanimljivo je napomenuti da su planinari iz Bosanskog Petrovca u tri vikenda zaredom obišli najviše vrhove tri planine u okruženju: Grmeč, Crni vrh 1605 m, Osječenicu 1795 m i Klekovaču 1962 m.

Za “zagrijavanje” odabrali smo Osrednju grapu (uspon: 50/45st., 200m) u sjeveroistocnoj stijeni Vrtače (2181m), a nakon toga Grapu Y (uspon: 50-55/45st., 350m) u sjevernoj stijeni Begunjščice (2060m).

Na parkiraliste kod Ljubelja (cca 1000m) stizemo nesto poslije 06h ujutro, a tabananje prema Zelenici zapocinjemo oko 0630. Donji dio skijališta Zelenica, potpuno je kopan, ptičice cvrkuću sve u šesnaest i teško je zamisliti da samo koji dužinski kilometar (i isto tako visinski) itekako caruje zima. Međutim, nakon desetakak minuta uspona, u daljini se zabjeljuje sjeverna stijena Begunjščice, a kolicine snijega na njoj pokazuju da smo dobro odabrali mjesto izleta.

Do Doma na Zelenici (1536m) stižemo za manje od sat vremena (zahvaljujući Sandi koja je svojim tempom požurila Slaveka i mene) te vrlo brzo ulazimo i prolazimo cijelo Suho Ruševje (”dolina” izmedju Vrtače, Zelenjaka i Palca). Prilikom prolaska kroz Suho Ruševje uočavamo nekoliko sirih sniježnih jezika koji ce nam omoguciti lagodni spust sve do Zelenice – lijepo iznenadjenje kojem smo se nadali, ali ga nismo ocekivali (dolina je okrenuta prema jugu, pa u njoj snijeg brzo nestane).

Istjek Osrednje Grape daje naslutiti odličnu zalivenost grape, sto smo ubrzo i vidjeli. Jedini detalj grape – strm skok – fantastično je zaliven i od skoka nema niti “s”, vec je rijec od sniježnoj strmini od oko 50st. Zahvaljujući proljeću i ambijentalnim temperaturama iznad 5 st. C, grapa je ispunjena mokrim mekanim, potpuno prerađenim snijegom.

Nakon kratke pauze započinjemo spust. Snijeg drzi skijaša / boardera i nakon par skokova zagrijavanja zapocinje guštanje. Usprkos respektabilnoj strmini, detalj prolazimo vrlo opušteno – jasno je da eventualna pogreška (pad) rezultira “zakopavanjem” u mokar snijeg. Upravo zahvaljujući ovako dobrim uvjetima cijelu grapu odvozili smo najbrže i najelegantnije nego ikad dosad. Koja je to razlika u odnosu na prije tri godine kad je detalj bio tvrd kao kamen – tad je izvještaj s izleta bio horror priča…

Fantastično skijanje Osrednje grape Vrtače dodatno nas je motiviralo za odlazak u Grapu Y Begunjščice gdje odlazimo nakon kratke pauze kod Doma na Zelenici.

Zahvaljujući postojećim tragovima ispod Osrednje grape Begunjščice brzo napredujemo do Y-a (trebali smo samo isprtiti prečku od Osrednje do Y-a), a uskoro i u njemu nailazimo na prtinu. Milina! Donji i gornji skok jednako su (ili čak i bolje) zaliveni kao i krajem ožujka. Cijela grapa ispunjena je mokrim mekanim snijegom. Samo je na samom izlazu grape jedno kritično usko mjesto, koje prijašnjih sezona nismo ni zapazili (jer je bilo zaliveno kak spada, a strmina nije nista posebno).

Prije spusta “ubijamo oko” na skoro pola sata – siesta bi vjerojatno potrajala i duže, no srećom je Slavek uočio kako se nebo zatvara sa svih strana, pa smo se požurili dolje.

Nakon odsklizavanja / otpenjavanja skijama uskog mjesta (čak uže od širine skija / boarda) zapocinje neopisiv gust. Strmina gornjeg i donjeg skoka je itekako respektabilna (nesto preko 50st), no zahvaljujući fantastičnim uvjetima te “ispucanom bonusu” straha prilikom prolaska uskog izlaza grape, prolazimo detalje a da okom nismo trepnuli. Nikad dosad nismo tako opušteno skakutali / jurcali po S5 detaljima. Definitivno ima smisla razmisliti o pomicanju granica!

Prolaskom detalja ostatak grape postaje formalnost, a kroz istjek grape kao i pobočja do srednje postaje žicnice jurimo u sniježnoj juhici. Potom jos oko desetakak minuta hodanja do auta, voznja do Zagreba gdje stizemo nesto iza 19h – dakle, itekako za “debelog” dana.

 Slike pogledajte u galeriji.

Budući da smo barem donekle unaprijed znali što nas čeka, nismo ni očekivali da se može doći do Idovca, najvišeg vrha Raduše (1956 m). Glavni cilj bilo je Draševo, selo i kraško polje koje se nalazi sjeverno od Ramskog jezera na visini od 1200 metara. Na Draševu je nekada živio veliki broj ljudi, posebno u periodu proljeće-kasna jesen, a jedan dio živio je kroz cijelu godinu gdje se bavio stočarstvom i poljoprivredom. Iako je prošlo mnogo godina otkad je i zadnji stalni stanovnik napustio Draševo i otišao u dolinu. Iza njih je ostalo sve što su sagradili i koristili za život.

Ostao je veliki broj starih kuća koje prkose teretu godina. Nažalost, veliki broj ih je popustio pod tim teretom. Danas većina kuća stoji kao spomenik nekadašnjim stanovnicima i prohujalim vremenima kada se živjelo u skladu s prirodom. Uspon prema Raduši i Draševu u nekom drugom godišnjem dobu i nije neki veći problem, ali dok je pod snijegom, to je priča za sebe. Do Draševa vode dva makadamska puta. 

Jedan s Makljena (1123 m) i on je još uvijek pod dubokim snijegom. Drugi put vodi od Ramskog jezera i izgrađen je na južnim, sunčanim obroncima Raduše, a snijeg se po njemu većim dijelom otopio pa je to bio jedan od glavnih razloga zašto smo izabrali uspon s ove strane. Nakon sat vremena „ozbiljnog“ pješačenja s kratkim pauzama izlazimo na početak Draševa i tu nas je dočekao duboki snijeg (40-50 cm, a na mjestima gdje je vjetar stvorio nanose i preko 100 cm) koji je bitno usporio nastavak uspona. Za nešto manje od sat vremena dolazimo na početak sela gdje nas dočekuje nestvarna tišina, ali i prava zimska idila. Duboki snijeg, sunčano vrijeme i pjevanje ptica vratili su nas u vrijeme iz priča naših starih.

Osim ptica, i ponekog traga divljih životinja u snijegu drugog znaka života nismo mogli vidjeti. Oni željni mira i tišine rekli bi da je ovo idealno mjesto za odmor. Nakon odmora od pješačenja cijela ekipa suglasna je da uspon prema Idovcu ostavimo za neko drugo vrijeme. Budući da smo imali dosta vremena, obilazimo cijelo naselje i okolne brežuljke i sve bilježimo fotoaparatima. Nakon podosta provedenog vremena na Draševu, promjena vremena i jak vjetar nas podsjećaju da je vrijeme krenuti nazad…

Galeriju pogledajte ovdje.

Dok smo prolazili pokraj njih, psi su bezbrižno odmarali i uživali na proljetnom suncu zavaljeni u snijeg čekajući znak za početak potrage, dok su reševalci pripremali teren za vježbu

Iskreno, gledajući ih s lopatama mislila sam da će u snijeg zatrpati samo nešto od stvari koje će onda psi po tragu trebati pronalaziti. Pri penjanju prema domu pogledala sam na tren unatrag i uspjela vidjeti i zumirati samo dio jedne potrage.

Ali kada smo se vraćali s vrha jedna od vježbi upravo je počinjala. Pas je pušten da krene u akciju, u traženje, sa suprotnog dijela padine. Prvo je brzinom munje pretrčao nekih stotinjak metara i došao na drugu stranu, u područje “lavine”. Trebalo mu je svega nekoliko sekundi da prenjuši teren, uđe u trag i počne kopati po snjegu. Lavežom je javio svom vodiću da je uspio nešto naći i ubrzo je stigao i on da pomogne.

Oduševljeno mašući repom nastavio je kopati. Tu je moje iznenađenje postalo veće. Očekujući da izvuku komad odjeće ili tako nešto, pojavila se ljudska glava ….ajmo još malo kopati….pas je bio izvan sebe od sreće….

Ali hehe…mislim da je najveće oduševljenje nastupilo kada se dohvatio plavog karimata, zgrabio ga je i s njime se sjurio nešto niže, među ostale pse. Kao da se došao pohvaliti sa lovinom.

Sve je to s terase planinarskog doma pratilo budno oko ovog ljepotana. Koja nevjerojatna smirenost i  usredotočenost…

Ja sam nažalost morala gibati dalje, jer je moja ekipa za to vrijeme poodmakla dosta daleko spustajući se, a da ne govorim o onima na skijama, koji su već sigurno bili negdje kod auta, a ja opet zaglibila s fotićem u ruci. Ali neka malo pričekaju i ja sam se vraćala sa svojom “lovinom”.  Zaista  sam uživala hvatajući ove prizore sa psima. Ubrzo su i svi sudionici vježbe krenuli niz planinu. Svakih par minuta kraj mene bi projurio po jedan par.

Vodič na skijama i pas uz njega,  bilo ih je krasno gledati kako jure po snježnim padinama i nestaju tamo negdje prema  suncu, koje je već bilo nisko na zapadu.

Ovaj put odlučili smo popeti se na planinu koja dominira prostorom na sjeverozapadnoj strani Ramskog jezera. Iz kojeg god smjera dolazili do Ramskog jezera nemoguće je ne primijetiti Humnu glavu koja se izdiže 1250 metara iznad morske površine i kao stražar bdije iznad Rumboka i jezera. Nakon skretanja s puta Rama-Tomislavgrad na makadamski put koji vodi do Zahuma vožnja je završila prije ulaska u selo jer su nas dočekali nanosi snijega i s vozilom s nije moglo dalje. Tu se ekipa priprema za uspon, oblače se debele jakne, kape, rukavice, ruksaci stavljaju na leđa, a fotografska oprema se raspoređuje i kroz nekoliko minuta svi su spremni za pokret. Budući da nekoliko ljudi kroz cijelu godinu živi na Zahumu, svojim dolaskom izazvali smo njihovu pozornost. Otac i dva sina dolaze do nas i pitaju je li sve u redu i treba li kakva pomoć jer su mislili da smo zapeli u snijegu. Upoznajemo se i domaćin nas za dobrodošlicu nudi rakijom, što ne odbija, posebno na temperaturi koja nas je dočekala na Zahumu.

[Prikaži u nizu]

Nakon kraćeg zadržavanja, pozdravljamo se s domaćinom i kroz visoki snijeg započinjemo uspon do najboljih vidikovaca prema Gornjoj Rami i jezeru. Prilika za snimiti nešto ovakvo ne pruža se svaki dan pa često zastajkujemo i fotografiramo detalje. Nakon četrdesetak minuta gaženja snijega i dubokih nanosa izlazimo na uzvišenje odakle puca jedinstven pogled na jezero, okolna sela, branu i dalje na istok prema Klečkoj stijeni. Jedan dio ekipe oduševljen prizorom daje se na posao – raspakiravanje opreme koju su nosili: popriličan izbor fotoaparata i kamera, ali i prateće opreme koje se ne bi postidjeli i profesionalci, a drugi, nakon kraćeg zadržavanja kreće prema najvišem vrhu. Iako je većinom bio sunčan dan, visina i temperatura koja je bila „debelo“ ispod nule, ali i jak vjetar dopuštali su samo kraće predahe od napornog gaženja dubokog snijega. Nakon nekoliko sati pješačenja i bezbroj fotografija, krećemo nazad prema vozilima, ne vraćajući se prijeđenom rutom. Promrzla, ali zadovoljna lijepo iskorištenim danom, ekipa se vraća kući i svakodnevnim obvezama.  Da sve ne bi ostalo samo na priči donosimo vam djelić onoga što smo zabilježili fotoaparatom.

Sunčano vrijeme, ali i slobodan dan bili su idealan spoj za otići na Blidinje, ali i odazvati se na poziv fra Andrije Jozića, župnika iz Doljana. Po dolasku u Doljane, naš domaćin ljubazno nas je dočekao i po nepisanom ramskom pravilu ponudio ramskom rakijom, koja se na ne odbija na temperaturi koja nas je dočekala. Budući da se veći dio Parka prirode nalazi na teritoriju župe Doljani, fra Andrija nas, kao najbolji poznavatelj svih njezinih dijelova upoznaje s toponimima i gdje se nalaze. Nakon toga krećemo prema Blidinju, putom koji je s obzirom na uvjete i temperature  koje vladaju u ovome periodu, više nego dobro očišćen.

[[Prikaži u nizu]]

Dolaskom na Sovićka vrata ukazuje se prizor koji jednostavno ostavlja bez riječi:  Kratko i jasno – ovakvo nešto može stvoriti jedino dragi Bog! Prekrasan pogled na Dugo polje, Čvrsnicu s lijeve i Vran s desne strane, sve okovano dubokim snijegom koji uokviruje prelijepo plavetnilo. Kontrast kakav jedino priroda stvara. Prolazimo cijelo polje i dolazimo do Blidinjskog jezera, koje je u ovom periodu, naravno, zaleđeno. Prolaskom na zapadnu stranu polja, otvara se vidik prema Duvanjskom polju i Stožeru iznad Kupresa. Iako je bio sunčan dan, vjetar koji je nosio snijeg ali i temperatura „debelo“ ispod ništice nisu dopuštali dulji boravak na otvorenom.
Boravak na hladnoći jednostavno je tjerao da se potraži neko mjesto gdje se može zagrijati i nešto jesti. Idealno mjesto za to sigurno je motel „Hajdučke vrleti“. Lijep ugođaj, uslužno osoblje ali i odlična kuhinja, razlog su zbog kojega ćete ponovno posjetiti ovaj motel. Nakon ručka, naš nas domaćin vodi do naselja s vikendicama i svojih prijatelja. Jednostavno, teško je spomenuti sva mjesta iz Hrvatske od kud su vlasnici vikendica. Od Osijeka, Đakova, Vinkovaca, Zagreba, Karlovca, Rijeke, Splita, Makarske, Metkovića… kao i „domaćih“ ljudi.

[Prikaži u nizu]

Što god radili, ugodno i zanimljivo vrijeme jednostavno proleti, tako je bilo i nama. Dan se bližio kraju i morali smo krenuti nazad. Nakon zalaska sunca, temperatura na Blidinju ekstremno se snižava i tjera nas u niže krajeve. Budući da i naš domaćin voli planinarenje, dogovorili smo uspon na Čvrsnicu i Vran, čim se stvore normalni uvjeti za to.

Automobilom su se 12.02.2010., po još uvijek dobrom vremenu dovezli do područja Divljakinje, te su se unatoč snijegu koji je u međuvremenu počeo padati uputili prema 4 kilometra udaljenoj planinskoj kućici. No ni nakon 4 sata hoda i probijanja kroz duboki snijeg, zbog sve jače mećave nisu mogli pronaći kućicu koja im je trebala pružiti zaklon i spas. Naprotiv, potpuno su izbubili orijentaciju, pa su se nakon toga pokušali vratiti nazad do automobila.

No dolaskom večeri,  hladnoća, mećava,  sve jači vjetar i duboki nanosi snijega, uskratili su im i tu mogućnost. Zato su nešto prije 18 sati mobitelom nazvali Centar 112 i zatražili pomoć Gorske službe spašavanja. Unatoč smetnjama i isprekidanom  signalu, dežurnom GSS-a objasnili su da im je potrebna vrlo brza pomoć, jer je hladnoća sve nepodnošljivija, a vjetar sve jači. GSS zadatak je bio što prije ih pronaći u planini i nevremenu i spustiti na sigurno. Kako  lociranje ugroženih na tako širokom prostoru, po mećavi i noću, ni malo nije jednostavno  i zna potrajati i danima, organizirana je brza akcija i angažirani su svi raspoloživi GSS resursi. Naime, radilo se o utrci sa vremenom, jer u takvim vremenskim uvjetima bez zaklona, teško se može preživjeti noć. Iz Splita su se uputili gorski spašavatelji sa termo kamerom i 3 psa, a zatražena je pomoć kolega iz HGSS Gospić i HGSS Zadar zbog  specijalnih kotornih saonica za kretanje po snijegu, sa kojima oni raspolažu. Zbog bržeg pristupa zametenoj planinijeu pozvana je i ralica (čistilica snijega) Županijskih cesta koje su trebale GSS-vim terencima omogućiti što  brži i što bliži pristup planini.Za čitavo vrijeme mobitelom je održavana  veza sa izgubljenom trojkom, kojima je savjetovano da se ne kreću i lutaju, nego zaklone i pričekaju pomoć koja dolazi.

Srećom akcija nije potrajala dugo u noć. Nakon što su ugledali svjetla spasitelja, troje izletnika im je krenula u susret. U 21,30 h  spasioci i izgubljeni su se susreli i zajedno uputili u podnožje Kamešnice čime je akcija spašavanja sretno završena. Izbubljeni su bili u dobrom stanju i bez ozljeda, no da nije bilo brze intervencije i da su morali provesti noć u snjegom okovanoj planini, ishod je mogao biti posve drugačiji. Automobil sa kojim su se izletnici uputili na Kamešnicu, ostao je visoko u planini zameten snijegom, pa će njegovo “spašavanje” (izvlačenje), pričekati neka bolja vremena kada snijeg okopni.

U akciji je sudjelovalo 20 pripadnika HGSS Split, 6 pripadnika HGSS Zadar i jedna prripadnica iz HGSS Šibenik, te djelatnici Županijskih cesta i Centra 112 preko kojih je došla dojava i komunikacija.

Zanimljivo je da je jedan od spašenih sudionika ovog opasnog izleta zaključio da su ga izvješća u medijima o jučerašnjoj proslavi Jedinstvenog europskog broja „112 „, uputila na to kome se treba obratiti za pomoć, te je izrazio veliko zadovoljstvo jer se na svojoj koži uvjerio da to nije puka priča, nego da to zaista funkcionira. iZbog snježnih i drugih neprilika koje vladaju ovih dana u Hrvatskoj, HGSS moli sve izletnike koje će vikend „povući“ u prirodu, da se nepotrebno ne izlažu opasnostima, te da skrbe o svojoj sigurnosti i računaju sa tim da zima nije samo radost, nego može pokazati i svoje drugo, ponekad okrutno i opasno lice.

Autor: V. Prizmić, izvor: www.hgss.hr

Note: There is a poll embedded within this post, please visit the site to participate in this post's poll.