Nije prošlo ni dvije godine, a mi se ponovo nalazimo u Nepalu u Himalaji. Zemlji najviših planina na svijetu,  zemlji dobrih i veselih ljudi, zemlji koju nije lako zaboraviti i zato smo joj se vratili.

Teško je na papiru dočarati pet tjedana provedenih o ovoj nadasve živopisnoj zemlji.

Prije dolaska, u detalje isplanirali smo treking oko Annapurne, jedan od najlijepših na svijetu.

Uspon na Pisang Pek, vrh visok 6091 metar pa  uspon na Thorong La najviši prijevoj na svijetu visok 5416 metara.

Desetodnevni treking pokrajinom  Mustang u kojoj i danas tibetanci njeguju svoj tradicionalni način života.

Nekoliko dana uživali smo u ponovnom susretu s Kathmanduom, glavnim gradom Nepala koji se nalazi na visini od 1100 metara.  Sav život odvija se na ulicama,  preplavljenim ljudima i životinjama.  Žene u šarenoj odjeći, musava, ali vesela i nasmijana djeca i neizbježni psi.

Kako do plaska na treking imamo još nekoliko „dana viška“ odlazimo na dvodnevni izlet u Pokharu. Nakon trideset minutnog leta rezerviranog samo za hrabre,  u malenom aviončiču, koji prije nalikuje nekoj većoj maketi nego pravoj „nebeskoj ptici“, ipak smo sretno prizemljili.

Pokhara je gradić nastao na obali velikog jezera imenom Phewa koje nadvisuju snježni himalajski vrhovi, a dominira Machhapuchhre, sveti vrh visok 6993 metara. Dok u domovini zima polako prijeti, ovdje temperatura prelazi 30ºC, pa je jezero pravo utočište u želji za rashlađivanjem.

Nakon tjedan dana boravka i privikavanja u Nepalu,  krećemo na dugo i detaljno planirani treking. Večer prije, odlazimo u bijeli hram prisustvovati obredu za sretan put, gdje nam budistički svećenici zvani lame, molitvom i vezivanjem „kata“ zazivaju sreću na putu. Kata je tibetanska marama  koja se upotrebljava kod upoznavanja ili rastajanja. Sretni smo, jer mi se tek upoznajemo, a rastanak je još daleko.

Zahvaljujući „čuvenim“ nepalskim cestama i autobusima, vožnja od nekih 150 kilometra trajala je nepunih 12 sati, što je svakako ojačalo naš osjećaj čežnje i ponosa na najljepšu nam “Dalmatinu“. Oko osam sati navečer, dolazimo na posljednje stajalište, Besisahar (823 m), najveće mjesto u okrugu Lamjung, dalje više ne može ni naš „terenski“ autobus.  Zgužvani i umorni jedva se odvlačimo do kuće u kojoj ćemo prenoćiti.

Jutro je donijelo, za nas planinare dugo očekivani treking, koji započinjemo  kroz nježno zelena rižina polja, čudesna u svojoj geometrijskoj pravilnosti. Nalazimo se na visini oko 800 m, vlaga i vrućina dodatno crpe snagu, ali srećom većim dijelom puta teče rijeka Marsyandi, koja nesebično nudi osvježenje.

Narednih dana polako se sve više uspinjemo, priroda se mijenja. Rižina polja ostaju iza nas . Nakon neprekidnog šuma rijeke, prilično strmih uspona spuštamo se na obalu rijeke Marsyandi. Imam osjećaj da smo se nakon divlje prirode spustili na morsku plažicu. Ulazimo u  Koto, simpatično selo sa mnoštvom šarenih kuća, uređenih okućnica.

Popodne još za vrijeme jakog sunca dolazimo u Pisang.  Kao i u prethodnim selima, tako i na ulazu u Pisang, dočekuju nas  znatiželjna djeca kojima donosimo veselje dijeleći olovke i bombone. Pisang je najveći „grad“na našem dugom putu okružen brojnim poljima heljde, koja su lijepe crvenkasto žute boje. Imamo pogled na  na Pisang Peak,  naše sljedeće odredište.

Nakon noći provedene u šatoru, nalazimo se  na visini od 4928 metara, visini koja zahtijeva postupnu aklimatizaciju, zatim slijedi uspon na 5000 metara, pa opet aklimtizacija. Na žalost, zbog nepripremljenih vodiča (moramo pronaći krivca za kasnije junačke priče) prisiljeni smo odustati od uspona na sam vrh. Ležimo na livadici i uživamo u nestvarnom pogledu na himalajske gorostase, i osjećamo se tako mali, a tako zaštićeni.

Slijedeći cilj nam je prijelaz preko najvišeg prijevoja na svijetu Thorong La 5416 m. Nakon hladnog lodgea u kojem smo proveli nekoliko sati u kartanju, odlazimo na spavanje u isto tako hladnu sobu koja je još i prilično vlažna. Srećom u vreći za spavanje je ipak bilo ugodno, a uz nakupljeni dnevni umor brzo smo utonuli u toplinu sna. Ustajemo  u pet sati i spremamo se za uspon. Hladno je i smrznuto, brzo doručkujemo i krećemo, i uskoro se razdanjuje. Napredujemo puževim korakom, a sunce je samim svojim provirivanjem najavilo prekrasan dan. Za tri sata stižemo na prijevoj Thorong La 5416m koji je u snijegu, ali ga bez većih problema svladavamo u laganim cipelama. Slikamo se, a poze nikad dovoljno dobre, vežemo kate i molitvene zastavice, i za kraj ostavljamo hrvatsku zastavu da vijori na vjetrovima daleke Himalaje.

Staza kojom se spuštamo u Muktinath nije previše strma. Vrijeme je i dalje sunčano i sve toplije. Krajolik se potpuno promijenio, i to iz divljih nepristupačnih snježnih vrhunaca,  spuštanjem u Muktinath na 3760m stigli smo do pustinjske čarolije. Neobičan grad sa čak 13 „hotela“ zvučnih imena , internetom, telefonom….

Stanovnici se  bave pletenjem, pa ponuda na  štandovima obiluje šarenim šalovima, kapama, čarapama, rukavicama.

Danas 13.10.2008. ušli smo u pokrajinu Mustang. Nastavljaju se pustinjski pejzaži, prevladavaju– crvena, bijela i siva boja . Vrijeme je sunčano i vruće, na žalost poslije 12 sati počinje puhati vrlo jak vjetar koji nosi prašinu, začas smo prekriveni, škripi pod zubima.

Za ovih deset dana koliko boravimo ovdje,  imamo cijelu ekipu koja radi samo za nas – jednog vodiča, tri nosača, četri konja i jednog konjušara.

U prosjeku, prema našim isplaniranim aktivnostima,  dnevno hodamo oko 7 sati. Put  nas vodi uz korito rijeke Kali Gandaki, a ponegdje i samom rijekom jer  je vodostaj u ovo doba nizak.

Kuće u Mustangu izgledaju kao mali dvorci – utvrde,  umjesto krovova imaju terase na kojima su naslagana drva.

Jedno veče iskusili smo večeru u kuhinji tibetanske obitelji. Domaćica kuha večeru, dva muškarca piju neko domaće piće koje im ona stalno nadolijeva. Na štednjaku dvije mačke grijući se zadovoljno predu. Kuhinja je jako uredna iako je na podu nabijena zemlja. Sa stropa primamljivo se njišu trakice sušenoga mesa.

Ovdje je na djelu pravi suživot ljudi i životinja, bez strahova i perdrasuda. Mačke se motaju oko zdjela s hranom i nikome ne smetaju. Dječak jede kekse koje naizmjence djeli s mačkama.

Nastavljamo preko 4000 metara visokog prijevoja zvanog Windy pass,  od kuda puca lijep pogled na Lo Manthang, glavni grad u Mustangu. Za pet sati stižemo u Lo Manthang , naš krajnji cilj u Mustangu. Prirodu je teško opisati, nama potpuno neznana, pustinja ukrašena snježnim vrhuncima.

Na jednom mjestu morali smo izuti cipele i pregaziti rijeku. Voda je bila ledena, nakon toga malo penjanja po stijenama, strmi uspon od 300 metara.

Deset dana našeg aktivnog, organiziranog i čarobnog putovanja prošlo je u kao trenu, nakon kratkog leta iz Jomosoma do Pokhare i vožnje taksijem vraćamo se u Kathmandu.

[Prikaži u nizu]

Do povratka u Zagreb ostalo nam je još malo vremena koje smo  iskoristili za jednodnevni izlet do sela Nagarkot, oko 40 kilometara udaljenog od Kathmandua. Vozimo se gradskim prijevozom. Putovanje na ovaj način jako je dojmljivo,  jer vidjesmo kako se prosječni nepalci voze,  pod motom-što više ljudi to bolje, ali nema nervoze. „Mali od busa“ sve koordinira-ulazak, izlazak, određuje gdje će tko sjesti, ugurava još nekoliko ljudi, iako se nama čini da nema mjesta ni za čačkalicu, naplaćuje karte, pjeva, fućka, usmjerava bus, penje se na krov naplatiti karte putnicima koji se voze na krovu i sve to u vožnji. Put od Baktaphura do Nagarkota vodi kroz prekrasnu prirodu, rižina polja, šume borova i agava. Nagarkot je selo s puno hotela, bungalova. Za nepalske uvjete luksuzno…

I na kraju što reći, osim da vjerujem da ću se jednog dana opet vratiti Nepalu.

Na mnogim mjestima pisala je ova poruka “ Nepal is here to change you, not for you to change Nepal“, i vjerujte mi, to je tako.

Namaste!

Drugi dan u 3 sata ujutro krenuli su sva četvorica u Paklenicu. Kada su međutim došli pod Anićev kuk, sva tri Brahmova pratioca su odbili da se penju na njega. Kako je međutim sam Brahm htio krenuti na penjanje, pošao je s njim na penjanje, bojeći se pustiti ga samog, Ladislav Makovac. Odmah na početku penjanja naišli su na vrlo velike poteškoće, radi kojih je Makovac Brahma opetovano opominjao i molio da napuste penjanje i da se vrate, no Brahm na to nije nikako htio pristati, pa su s penjanjem nastavili. U toku od 6 sati mučnoga penjanja napredovali su svega 300 metara. Nakon 6 sati t.j. u 9 sati mučnoga penjanja je zapelo. Na jednoj maloj polici Makovac se osigurao klinovima i užetom, a Brahm je nastavio s penjanjem.

Dragutin Brahm

Osam metara više Brahm je htio da zabije klin u stijenu. Po svoj je prilici za to vrijeme držao jednom rukom kamen, koji je morao popustit, jer je nenadano s te visine pao na policu pokraj Makovca bez riječi i glasa. Makovac se je silno prestrašio. Čas prije osjetio je Makovac doduše da se nešto događa, jer se je uže napelo, a u tom času zarezalo Makovčev dlan, kroz koji je prošlo strjelovitom brzinom, nije si mislio, da će se dogoditi ono o čemu se nije nadao. Čim je Makovac opazio Brahma pokraj sebe, upitao ga je, što se dogodilo, ali mu Brahm nije odgovorio ni riječi. Odmah mu je popipao bilo i srce i užasnuo se, kaj je ustanovio da je Brahmovo srce prestalo raditi. Iz priručne apoteke izvadio je Makovac eter i njima stao trljati Brahmovo čelo. Još uvijek nije Makovac vjerovao da je Brahm mrtav, još se je nadao da će ga prizvati k svijesti. Ali kada je trljanjem pomaknuo s glave Brahmov šešir, opazio je na glavi dosta veliku udubinu. Momenat je bio užasan. Makovac je vidio da Brahmu nema pomoći, pa je javio drugovima podno stijene da smjesta odu u Starigrad po ekspediciju za spasavanje, jer je Drago mrtav. Brahm je visio na užetu, o klin, kojim se je u stijeni prije pada osigurao. Mjegovo je tijelo došlo na polici u položaj čučnja, sa sagnutom glavom, pa ga je Makovac položio. Do smrtnog udarca, po mišljenju Makovca došlo je uslijed toga što je kamen, o koji se je Brahm uhvatio, ispao iz stijene pa ga je udario po glavi ili je opet glavom Brahm udario u pećinu za vrijeme pada. U Starigrad-Paklenicu došao je Loewy. Tamo je ovaj u Velebitu jedinstveni slučaj prijavio žandarmeriji, koja je smjesta organizirala pomoćnu ekspediciju. Više ljudi, opremljenih ribarskim užetima od preko 300 metara, pošlo je sa natovarenom mazgom na mjesto nesreće. Akcija je započela s velikim poteškoćama i svršila neuspjehom. Seljani su pokušali zabaciti uže s protivne stijene, što im zbog grmlja i pretvrdog ribarskog užeta nikako nije uspjevalo. Nije preostalo drugo nego da mrtvog druga spušta niz stijenu sam Makovac. Na polici je bilo veoma malo prostora, tako da je sa velikom mukom obavio Makovac pripremu za spuštanje Brahma. Unatoč najpomnijeg nastojanja da mu to uspije, da bude katastrofa još tragičnija, dogodilo se je nešto neočekivanoga, Brahmovo tijelo se je nenadano s police poskliznulo i palo u dubinu 300 metara. Pravo čudo da je pri tom ostao Makovac živ, jer je malo trebalo da nije i on nastradao. Svi su priskočili do Brahma, stavili ga u pokrivače i prenijeli ga u Starigrad. Kroz to je vrijeme trajalo spasavanje Makovca. Zapravo se on morao sam spasavati, jer druge pomoći nije bilo. Jedan od drugova ostao je pod stijenom i iz daljine mu dovikivao, kojim pravcem podesnije da se spušta pa je na taj način nakon dugotrajnog napora uspjelo Makovcu da sretno siđe na podnožje ove zlokobne stijene.

(Citat je doslovno prenesen iz “Novosti” od 1. jula 1938. godine).

U “Hrvatskom planinaru” iz 1938. godine opisano je putovanje zagrebačkih planinara kao i smrt Dragutina Brahma.

Pravac koji je Brahm zamislio, na obljetnicu njegove smrti 1940. godine, ispenjali su Marijan Dragman i Slavo Brezovečki te ga njemu u spomen nazvali Brahmov smjer. Obojica, Dragman i Brezovečki bili su poznati penjači oko polovice 20. stoljeća, a Brahmov smjer je prvi ispenjan smjer u Paklenici.

Prvo ispenjavanje Brahmovog smjera (S. Brezovečki)

Da Brahmu ovo nije bilo prvo i posljedenje penjačko iskustvo govori podatak da je prije pogibije u stijeni Anića kuka, uspješno ispenjao Sjevernu triglavsku stijenu i popeo se na Grossglockner.

Paklenica danas

Danas u stijenama Paklenice postoji više od 360 uređenih i opremljenih smjerova, različitih dužina i težina pa je Paklenica jedno od najpoznatijih okupljališta penjača tijekom cijele sezone, koja počinje u proljeće i traje do kasno u jesen.

Uz sedamdesetu godišnjicu prvog penjenja na Anića kuk, Nacionalni park “Paklenica” na prigodan način obilježava ovu obljetnicu, koja se smatra početkom alpinizma u Paklenici. U izradi ove priče korišteni su njihovi materijali, a originalni dokumenti nalaze se u arhivima Nacionalnog parka, HPS-a i Zavičajnom muzeju Ogulin, koji u svom postavu ima posebnu zbirku i postav sa građom o alpinizmu i planinarstvu u Hrvatskoj.

Povod

Da su njive i bregi ispod Strahinjščice nepresušan izvor fosila, komadića sumpora, kremena, poludragog kamena i raznih okamina biljnog i životinjskog svijeta mogu potvrdit i sam, jer sam često šetajući okolicom ili radeći u vinogradu i sam pokupio dosta ostataka. No, primjerci iz kolekcije koju mi je pokazao sumještanin Ivan Pospiš zavređuju posebnu posebnu priču, koja je upravo pred Vama.

Gorski kamen

Gorski Kamen (Gorski Prozirac) je poludragi kamen, u velikom broju nađen je na području gore Strahinjščice. Samo je jedan od kamenja koje se mogu pronaći na Strahinjščici i Ivanščici.

Gorski Kamen (Gorski Prozirac)

Oružje iz grobnica?

Ova kamena sjekira nađena je na Podstrenjem u potoku prije 50 godina, a šiljak, vjerojatno vrh strijele, nađen je na istom predjelu u blatu na putu, prilikom skupljanja vrganja. Ovaj lokalitet više puta je istraživan zbog humaka za koje su prethistorijske grobnice, a u njima i oko njih pronađeno je više ostataka oružja, oruđa i raznih drugih predmeta.

Sjekira i šiljak iz Podostenja

 Više o grobnicama pročitajte u priči.

 Ostaci morskog svijeta

Uz bijele puteve koji kreću prema Strahinjščici, ali i u gorskim potocima te slojevima zemlje na oranicama i u vinogradima vrlo lako mogu se pronaći okamine živih bića koja su živjela ovdje u vrijeme dok je Strahinjščica bila jedan od otoka Panonskog mora.

Ovi fosili nađeni su na odlagalištu jalovine iz bivšeg ugljenokopa ˝Mirna˝ i po okolnim bregima

Rimski novac

Posljednji od niza zanimljivih predmeta pronađinih u Radoboju, a našli su mjesto u ovoj priči je rimski novčić pronađen uz rimsku cestu, čiji se smjer i danas koristi, a upravo je radi i na obnovi. Možda će se i ovim radovima doći do još kojeg novog otkrića ili dokaza iz duge radobojske povijesti.

Rimski novac – glava

Rimski novac – pismo

Nacionalni park dostojan poštovanja

Jedno od najvećih prirodnih, kulturnih, povijesnih i duhovnih blaga Crne Gore upravo je Lovćen.

Smješten u njenom jugozapadnom, uzdiže se sa obala Jadranskog mora, zatvarajući tako dugi i vijugavi Bokeljski zaljev i postavljajući se kao zaleđe drevnom pomorskom gradu Kotoru.

Pogled s Lovćena na Boku Kotorsku

Na ovom malom prostoru susreću se raznovrsni oblici reljefa. Padine su kamenite, sa brojnim škrapama, jamama i dubokim vrtačama, dajući krajolicima specifičan izgled. Središnji dijelu planine, gdje se Lovćen najviše izdigao čine Štirovnik i Jezerski vrh.

Lovćenske serpentine

Svojevrstan arhitektonski relikt vrijedan pažnje, su čuvene lovćenske serpentine. Stari put koji od Kotora vijuga uz Lovćen do Njeguša, živopisnog planinskog sela, u kojem se nalaze rodne kuće Petra II. Petrovića Njegoša, znamenitog crnogorskog vladike i pjesnika iz 19. stoljeća i posljednjeg vladara Crne Gore, kralja Nikole I. Petrovića. Selo Njeguši danas je poznato i po autohtonom i zaštićenom pršutu i siru, a obilazak vrijedi zaustaviti i u rodnoj kući Petra Petrovića Njegoša.

[[Prikaži u nizu]]

Posljednje počivalište crnogorskog velikana

Najmonumentalniji spomenik nacionalnog parka Lovćen je Njegošev mauzolej, podignut na Jezerskom vrhu, mjestu koje je ovaj istaknuti pjesnik i duhovnjak  još za života izabrao za vječni počinak.

Njegoš je sagradio na Jezerskom vrhu kapelicu u kojoj je i sahranjen. Po austrijskoj okupaciji Crne Gore u vrijeme Prvog svjetskog rata, ova je crkva srušena, a Njegoševo tijelo je prenjeto u Cetinjski Manastir. Kapelica je obnovljena u vrijeme Kralja Aleksandra, dvadesetih godina 20. stoljeća.

P. Petrović Njegoš, djelo I. Meštrovića

Ranih sedamdesetih godina tadašnja vlast u Crnoj Gori je počela pripreme za njeno rušenje i izgradnju mauzoleja koji je u stilu Bečke secesije zamislio Ivan Meštrović. Mauzolej je pomno osmišljen i u njega je utkan jablanički granit i brački kamen. Na ulazu “vječnu stražu” čuvaju majka i sestra, a u dvorani se nalazi spomenik P. Petovića Njegoša. Samo posljednje počivalište nalazi se u podzemnom dijelu mauzoleja. Zanimljivost je da je Meštrović, nikada nije bio na Lovćenu.

Narod se nije pomirio, čak je i prosvjedovao protiv kršenja Njegoševe posljednje volje i rušenja skromne zadužbine u korist monumentalne građevine kakvu Njegoš nikada ne bi želio. Ovo se ujedno smatra i jednom od najvećih kontoverzi Lovćena.

San između dva lovćenska vrha

Bez obzira što je “umor” od planina dobrano zavladao, tog dana proputovali smo od Žabljaka do Lovćena, a topli jadranski zrak samo što nismo udahnuli, odluka je pala, na livadi između Štirovnika i Jezerskog vrha rasprostrli smo šator, tik uz logor potomaka Huna koji su zauzeli veći dio sedla.

Pogled na osvjetljeni mauzolej i ugođaj bili su dosljedna zamjena za sve poglede koji su nam tog dana izmakli s vrha. Putem, tog dana, povezali smo mjesta crnogorske povijesti i stolovanja od Žabljaka, preko Cetinja, do vječnog počivališta najvećeg crnogorskog svjetovnog i duhovnog vođe Petra Petrovića Njegoša.

Ovaj zemljopisni prostor opkoljen je visovima i omeđen obroncima visokih planina, koji tako čine zatvorenu, izoliranu, ali unutra skladnu cjelinu. Ramu sa sjevera, od Kupreške visoravni i vrbaske doline dijeli planina Raduša. Prijevoj Makljen je razdjelnica između Jadranskog i Crnomorskog sliva. (jedan dio izvora rijeke Vrbas teče prema Savi, a drugi prema Neretvi). S istoka, od Konjica i Klisa dijele je Studena planina i Bokševica, a s juga obronci Čvrsnice i Vrana. Zapadna granica ide planinom Ljubušom koja je dijeli od Duvanjskog polja i Tomislavgrada. Rama se, prema svojoj konfiguraciji dijeli na: Gornju, Srednju te Donju i Doljane.

Ukupna površina ramskog područja je 432 četvorna kilometra. Početkom šezedesetih godina prošloga stoljeća započinje izgradnja Ramskog jezera, čija je voda potopila plodnu dolinu i veći dio Gornje Rame. 1968. godine završava izgradnja brane na rijeci Rami i započinje punjenje akumulacijskog jezera. Kao posljedica izgradnje brane, izravno ili neizravno iselio je 752 obitelji s 2.939 članova, najvećim dijelom u Hrvatsku, od Zagreba, Bjelovara do Požege, Osijeka i Vukovara. Prvotna namjena jezera bila je proizvodnja el. energije, posebice u ljetnom periodu. Kada voda dostigne najvišu razinu, dubina jezera pored brane iznosi 95 m. Površina jezera tada iznosi 1.480,8 ha. Duljina je 7,5 km, a širina 4,6 km. Duljina obale je 29 km. Količina vode iznosi 440 000 000 m3.

Nekoliko zadnjih godina Ramsko jezero postaje atraktivno odredište brojnih turista. Svojom ljepotom, čistoćom vode, ali i pristupačnim obalama, u ljetnom periodu privlači brojne kupače. U zadnjem vrijeme, pored jezera i okolne planine postaju često odredište brojnih planinara, ali i onih željnih još uvijek prilično netaknute prirode, čistoga zraka i skoro nestvarnog mira koji vlada na njima.

Do Rame i Ramskog jezera, iz smjera Splita najkraći put je preko Trilja, Kamenskog i Tomislavgrada. Iz Zagreba preko Gradiške, Banjaluke, Jajca, Bugojna i Uskoplja.

Naravno, riječ je o Čvrsnici. Najviša planina u Hercegovini s visinom od 2228 metara zasigurno zaslužuje ovakav naziv. Pruža se pravcem zapad istok, praktički od Duvanjskog polja pa do Neretve. Od najbližeg „susjeda“, Vran planine na njenom sjeveru dijeli je Risovac, polje i jezero Blidinje. Na njenom istoku nalazi se planina Prenj od kojega je dijeli rijeka Neretva. Zbog svoga položaja Čvrsnica je i u vojnom i strateškom pogledu vrlo zanimljiva. Na njenom najvišem vrhu vojska ex Jugoslavije sagradila je svoju bazu koja je bila jedno od središta za nadzor i prisluškivanje. Nakon što ju je 1992. godine HVO zauzeo, baza je nekoliko puta raketirana i oštećena. Baza je i danas u uporabi, a jednim dijelom koristi se i u civilne svrhe.

Tu se sada nalazi HT-ovo telekomunikacijsko središte kao i tv odašiljači. Do najvišeg vrha (Pločno) vodi više planinarskih staza. Jedna od bolje obilježenih i održavanih zasigurno je ona koja započinje od crkve sv. Ilije u Masnoj luci. Do vrha Pločno sa zapadne strane može se doći i makadamskim putom koji je vojska izgradila. Veći dio Čvrsnice je siromašan u pogledu  biljnog svijeta, a posebno onaj u relativnoj blizini Pločnog, koji je većinom izgrađen od krečnjačkih stijena, ali i pod neprestanim utjecajem nepovoljnih atmosferskih prilika. Bez obzira koji smjer uspona na Pločno izabrali, od Masne Luke ili iz smjera Jablanice, staze se spajaju u relativnoj blizini vrha.

Posljednjih 800-1000 m uspona je prilično nepovoljno zbog toga što staza prolazi velikom kosinom koja je izgrađena od sitnih stijena koje se često odranjaju ispod nogu, zato valja pripaziti na razmak između pojedinih planinara. Po nekim dijelovima Čvrsnice snijeg ostaje i do rujna, a nerijetko se desi da na njega padne novi sloj. Često se dešava da se u roku od samo sat vremena smijene tri godišnja doba. Vjetar zna na brzinu donijeti oblake, maglu i kišu, a s time i hladnoću i nepovoljne uvijete za dulji boravak na planini. Svaka planina ima svoje posebnosti i ljepote koje je krase, pa tako i Čvrsnica.

Zbog materijala od kojega je građena, mnogi njezini dijelovi su vrlo atraktivni za fotografiranje, ali i ljubitelji dobrih vidikovaca, zasigurno će doći na svoje. Svim ljubiteljima prirode, planina i visina preporuka da jednom posjete i Čvrsnicu, jer imaju što vidjeti. Još preporuka, da svakako na uspon ponesu zamjensku odjeću, ali i dovoljnu količinu vode, posebno ako planiraju višednevni boravak.

Slike možete pogledati u galeriji.

U vremenu neposredno nakon Drugog svjetskog rata preko Vrana su vodile mnoge staze kojima su Ramljaci nosili duhan iz Hercegovine i tako pokušavali nešto zaraditi za svoje obitelji. Vran planina se pruža pravcem zapad – istok, od Duvanjskog polja do Sovićkih vrata. Najviši vrh Vrana je Veliki Vran 2074. m. S južne strane Vrana pruža se kraško polje koje prema zapadu završava s Blidinjskim jezerom. Sa sjeverne strane, od Prokosa do Kedžare preovladava prilično kamenit prostor koji je nekada služio za ispašu ovaca, jedan dio ovoga prostora je pod crnogoričnim šumom i makijom. Vran planina ima alpsku klimu, s prosječnom ljetnom temperaturom od 8° na 2000 nadmorske visine.

[Prikaži u nizu]

Na velikom vranu

Pogled s vrana na Blidinje

Pogled s vrha vrana na Blidinje jezero

Pogled s vrha Vrana na_Radušu, u pozadini vrh Idovac

Veliki Vran

Pogled s vrha Vrana na Ramsko jezero

Vran

Zalazak na Vranu

Zime na Vranu su izrazito hladne s velikim količinama snijega. Nije rijetkost da snijeg u rujnu zabijeli njegove vrhove. Južna strana (prema Čvrsnici) zna ostati bez snijega već početkom veljače, dok sjeverna (prema Rami) većim dijelom pod snijegom ostaje i krajem svibnja. Vran je smješten između nekoliko visokih planina i kao takav predstavlja svojevrsni „centar“.

S Velikog Vran pruža se pogled na sve strane: Na sjever prema Rami i Raduši, na zapad prema Tomislavgradu i Livnu, na istok prema Prenju, na jugu prema najbližem „susjedu“, Čvrsnici od koje ga dijeli kraško polje Blidinje. Rijetka su mjesta s kojih istovremeno možete vidjeti tri jezera. S Velikog Vrana vide se Ramsko, Buško i Blidinjsko. Vran je često odredište mnogih planinara i zaljubljenika u visine i prirodu, Svima koji imaju imalo sklonosti prema planinama i planinarenju, preporuka da svakako posjete Vran i park prirode Blidinje.

U smjeru juga, prostire se pogled preko valovite planine Ljubuše  zatim Vrana i Čvrsnice. Vranička grupa planina privlači poglede prema istoku zajedno s Uskopaljskom dolinom, dok na zapadnoj strani, pogled se prostire preko, kako ga neki nazivaju Trium camporum-a, Kupreško, Glamočko i Livanjsko polje koje je ujedno i najdulje polje cjelokupnog područja Dinarida.

[Prikaži u nizu]

Svojim zemljopisnim položajem i velikom nadmorskom visinom, blizinom nekoliko riječnih tokova i hidroakumulacije (Ramsko jezero), što sveukupno utječe na klimatske prilike Raduše, a osobito među njima relativna blizina mora (utjecaj đenovske ciklone) koja sa sobom nosi obilje vlažnog zraka kao i sudar istih s hladnim kontinentalnim zračnim masama donosi ovom lokalitetu specifični tip planinske klime (alpska). Ovaj tip klime karakteriziraju umjereno topla ljeta sa srednjim ljetnim temperaturama od 9,3° na 1900 nadmorske visine do 13,2° na 1200 m.n. visine, dok su zime duge i hladne, vrlo bogate snijegom sa srednjim višegodišnjim prosjekom visine snijega iznad 80 cm, preko 120 dana.

 Ramsko jezero – pogled s obronaka Raduše

Na klimu planine Raduše jak utjecaj imaju topli i vlagom bogati vjetrovi koji dolinom Neretve i dalje dolinom Rame dopiru do samih vrhova ove planine te miješanjem s hladnim kontinentalnim zrakom predaju mu svoje maritimne vrijednosti čime postaje obogaćen raznim mineralima te tako utječe na osebujnost flore i faune kao i formiranje zračne banje u čijem okružju se preporučuje boravak ljudi s respiratornim problemima. Planina Raduša često je odredište mnogih planinara. Raduša je široj javnosti poznata i po Fenix skupini i događajima iz 1972. godine kojoj je na njenim obroncima 2002. podignut spomenik.

Uspon po Jugoistočnom grebenu počinje u Baznom logoru, koji se nalazi 5.350 m visoko, na južnoj strani Mount Everesta u Nepalu. Do tog mjesta može se doći nakon jednodnevne vožnje autobusom iz Kathmandua do mjesta Jiri i dalje pješice 13 dana ili 35-minutnim letom iz Kathmandua do Lukle, gdje je STOL (short take-off and landing) aerodrom te nastavkom pješice 6-7 dana.

Oprema se najčešće prevozi helikopterom iz Kathmandua do Syangbochea (sat hoda iz Namche Baazara) i dalje yakovima, zopkijima i nosačima pet dana do Baznog logora. U Baznom logoru i njegovoj okolici obavlja se aklimatizacija koja za najviši vrh na svijetu traje prosječno četiri tjedna. Uobičajeno je da u ta četiri tjedna aklmatizacije, osim u okolici, svaki penjač jednom ide preko Lednog slapa na Logor 1 (6.065 m), jednom na Logor 2 (6.500 m) koji ima i karakteristike ABC (Advance Base Camp), te jednom u Logor 3 (7.470 m) s noćenjima na tim logorima. U četvrtom odlasku na planinu, preskače se Logor 1, spava se u Logoru 2 i 3, dolazi u Logor 4 (7.920 m), a nakon noćenja i u slučaju dobrog vremena kreće u pola noći prema vrhu. Na njega se mora doći najkasnije do 13 sati, ili se u to vrijeme mora krenuti natrag kako bi se do logora na južnom sedlu stiglo prije mraka. Sljedeći dan silazi se do Logora 2, noći i sljedeći dan spušta u Bazni logor.

Statistički najpovoljnije razdoblje dobrih vremenskih uvjeta za uspon na vrh je između 8. i 22. svibnja.

Hrvati na Mt. Everestu

Jedini Hrvat koji je bio na vrhu Everesta i to dva puta je Stipe Božić iz Splita, na jugoslavenskoj ekspediciji 1979. po Zapadnom grebenu i makedonskoj ekspediciji 1989. po Jugoistočnom grebenu. Prvu izvidničku ekspediciju iz Tibeta 1988. vodio je Darko Berljak iz Zagreba, kao i još dvije ekspedicije na Mt. Everest 1989. i 1997. Zagrebačka ekspedicija 1989. prva je ponovila Australski smjer po Velikom kuloaru i došla 300 m iznad spoja s Messnerovim smjerom sa Sjevernog sedla, no nažalost prekinula je uspon na 8.000 m zbog lošeg vremena. Osam godina kasnije na hrvatskoj ekspediciji na Everest iz Tibeta po Sjevernom sedlu na vrh su došla dva Slovenca – Franc Pepevnik i Pavle Kozjek (bez uporabe umjetnog kisika), dok je Danko Petrin iz Zagreba na putu prema vrhu odustao na 8.350 m kako bi pri silasku pomogao jednom njemačkom penjaču koji je oslijepio.

Hrvatska ženska alpinistička ekspedicija Mt. Everest 2009

Vođa ekspedicije:

Liječnica ekspedicije:

Članice ekspedicije:

Godine 70-te i 80-te općenito su bile godine ponovnog jačanja kulturnog, zabavnog, pa i planinarskog djelovanja na području Hrvatskog Zagorja. Tako ni planinari Nazoru nisu ostali dužni. U to doba, kad su Titovi zapadni krediti tek počinjali dolaziti na naplatu i kad se još živjelo dosta dobro, PD Strahinjščica iz Krapine, povodom 80. obljetnice osnutka, 1979. je otvorilo kružnu planinarsku stazu pod nazivom “Kajbumščakov put”.

Osim primarne planinarske, put se može promatrati i kroz druge dimenzije – ponajprije:

• botaničku

S gledišta botanike, planine i bregovi kojima prolazi Kajbumščakov put obiluju kompleksom flore kakav se rijetko viđa na tako kratkom potezu. Neke pojedinosti o tome možete pročitati i na vrhovi.com, u članku Orhideje na Strahinjščici.

• etnografsku

Etnografsku dimenziju uočit će svaki pažljivi planinar, jer put dotiče nekoliko zagorskih zaselaka, od kojih su neki gotovo potpuno zapušteni, neki ne, ali svaki od njih iskazuje jedinstvenu seosku arhitekturu i živopisne vizure na kojima vrijedi zaustaviti pogled.

• paleontološku

O paleontološkoj dimenziji sve je već poznato. Naime, put je zamišljen da prati “trag” dedeka Kajbumščaka, tj. šumska i planinska područja u pretpostavljenoj “zoni djelovanja” krapinskog pračovjeka. Zato je skrojen na način da završava u prvom i najznačajnijem paleontološkom parku u Hrvatskoj – Hušnjakovu u Krapini, točno na mjestu gdje je 1899. otkriveno bogato nalazište koje je snažno odjeknulo u znanstvenom svijetu. Nakon dovršenja novog muzeja, ova dimenzija mogla bi dobiti dodatni značaj. Nešto više o tome može se pročitati na www.krapina.com.

• enološku

S enološkog gledišta, put prolazi kraj nekoliko skupina vinograda i pripadajućih kleti, gdje se često može naći susretljive domaćine koji se, nasuprot uvriježenim predrasudama, međusobno natječu u kakvoći vina i koji će rado ponuditi čašu za okrjepu.

• religijsku

Naposlijetku, religijska dimenzija očituje se prolaskom puta kraj kapele Sveta Tri kralja, koja je do 40-tih godina i njezinog ratnog stradanja bila važno hodočasničko odredište Krapinaca.

S planinarskog gledišta, grad Krapina smješten je u kotlini, sa istočne i sa zapadne strane zatvorenoj brdima i planinama. Sa zapadne strane to su rubni dijelovi Kostelskog gorja, a s istočne strane Strahinjščica i manji ali srodni joj Šušeljbreg. Zbog toga grad ima jedinstveno izdužen, zmijolik i mjestimice vrlo uzak tlocrt. Ovo je najviše izraženo nešto sjevernije od glavnog krapinskog Trga Ljudevita Gaja, gdje vas — ako iz glavne ulice krenete bilo na istočnu, bilo na zapadnu stranu — od početka planinarskog uspona dijeli najviše 2min hoda. Upravo na ovom potezu počinje i završava kružni Kajbumščakov put.

Put je vrlo pristupačan: gotovo sve KT dostupne su automobilom, a početna i završna KT nalaze se nekoliko stotina metara od želj. stanice, u središtu Krapine. Uz odgovarajuću opremu najčešće je prohodan cijelu godinu, što je općenita odlika zagorskih planina, koje baš zato zimi čine dobar izbor za “održavanje forme”, a sve to opet uz zajamčene zimske radosti.

Identifikacija puta je slovo “K”. Prema dnevniku, staza je dugačka 27km, ima 8 kontrolnih točaka i prelazi se za 10-12h laganog tempa. Počinje u podnožju krapinskoga Staroga Grada, te se dalje pruža po hrptu Šušeljbrega (brijeg paralelan sa Strahinjščicom) sve do prvih radobojskih sela, gdje kreće uzbrdo na Strahinjščicu. Zatim prolazi gotovo cijelim hrptom Strahinjščice, spušta se u krapinsku Podgoru, te 1km dalje, iz obližnje Žutnice, opet kreće oštro uzbrdo na nekad popularno izletište Brezovicu. S Brezovice nastavlja dalje kraj novog petrovskog planinarskog doma (”Ačkova hiža”) i preko ostataka kapele Tri Kralja, te se spušta do nalazišta Hušnjakovo, vraćajući se praktički na početak.

Prvi dan

Kako doći do početka K puta?

Dolaskom u središte Krapine, krećemo na sjever prema Krapinskom Strahinju. Ako dođemo vlakom, markacije i smeđe izletničke ploče počinju od samog želj. kolodvora. Dakle krećemo od kolodvora preko Krapinčice i lijevo za markacijom u Šetalište Hrv. nar. preporoda. Stižemo do Trga Ljudevita Gaja. Dalje pratimo glavnu krapinsku ulicu — do prve 8-katne stambene zgrade je Magistratska, a dalje se pruža ul. Matije Gupca. Ulica Matije Gupca dolazi do nadvožnjaka stare Zagorske magistrale (D1). Prolazimo desno ispod tog nadvožnjaka i još cca. 100m. Ravno dalje nastavili bi prema putu 7 zavoja, koji je najkraća izravna ruta do planinarskog doma, ili još dalje k putu preko Jelenske pećine. Ali mi ovdje skrećemo desno (postoji putokaz) i penjemo se nekih 50m do Lovačkog doma. To je KT1 Kajbumščakovog puta. Imaju solidne gemište i vrhunskog kuhara Dašeka. Fileki su srijedom. Ako vam se ne da hodati kroz cijelu Krapinu, može se izaći i na prvoj sljedećoj želj. stanici nakon Krapine (Doliće), od kuda je vidljiv spomenuti nadvožnjak.

Od KT1 možemo se popeti gore na brijeg, tj. na Šušeljbreg, i priključiti se na K put. Kako god. Put postoji, ali po mom mišljenju ljepša varijanta je vratiti se do spomenute 8-katne zgrade (500m). Tamo je veliko makadamsko parkiralište i mali park s klupicama. Tu zapravo počinje K markacija koja vodi na Šušeljbreg.

Nakon malo uspinjanja, desno se od glavnog puta odvaja kratka staza do Staroga grada, gdje se pruža lijepi pogled na stare, ali obnovljene krapinske krovove. U ovim zidinama braća Čeh, Leh i Meh po Gajevoj su legendi živu zazidali sestru si Vilinu, zbog toga što je ljubila okupatorskog (rimskog) zapovjednika. Kod Staroga grada trenutno su u tijeku arheološka iskapanja, pa se može vidjeti i zanimljivog kamenja. Kuća koja se tamo nalazi i koja dominira vizurom Krapine, iako zapuštena, stara je tek nekoliko stotina godina. Od originalnog (pra)Starog grada osim restauriranih zidina nije ostalo gotovo ništa. Više o tome na www.krapina.net.

Dok se penjemo dalje na Šušeljbreg (439m), usput prolazimo kraj više vinograda i kleti. Put vodi po hrptu Šušeljbrega prema Radoboju. Hrpt Šušeljbrega dobrim dijelom paralelan je sa Strahinjščicom; stoga nam je, dok svladavamo put prema Radoboju, Strahinjščica uvijek s lijeve strane. Povremeno se otvaraju vidici na tamošnji planinarski dom, te na karakteristična južna rebra Strahinjščice. Ako nismo bučni, nerijetko se na nekoj od livada sretne srnu ili zeca. Otprilike na sredini Šušeljbrega, uz desnu stranu puta, u kući Puljek nalazi se KT2. Nakon KT2, ubrzo dolazimo do asfaltne ceste koja povezuje Lopatice i Strahinje — po cesti se ide 20-ak metara lijevo, i onda opet skrećemo s nje desno za markacijom.

Markacija nas blagim silaznim putem dalje vodi do radobojskog zaselka Tuški, više-manje zapuštenog, i ubrzo zatim do ceste Radoboj-D.Kamenečki i potoka Vnučica. Ovdje bi trebala biti KT3, u dnevniku puta piše kuća Crnek. Na cestu skrećemo lijevo, uzvodno uz potok Vnučicu, i pratimo je 200-tinjak metara do ulaza u šumu. Tu počinje kolni put, sve markirano, koji kroz lijepu šumu, još uvijek dobro očuvanu, laganim usponom vodi do Prevaje (prijevoja) na 620m. To je prva faza uspona na Strahinjščicu, planinu koja iz više razloga spada u “vodeću trojku” zagorskih planina (tu su još krov Zagorja – Ivanščica te popularna Ravna Gora). Iako Strahinjščica po visinskom kriteriju spada u srednje visoke planine (najviši vrh 846m), ipak ima određena obilježja višeg gorja (Ž. Poljak, Hrvatske planine; Zagreb 2001.): ponajprije oštar i uski hrbat koji je na nekim mjestima širok samo 2-3 metra, te sjevernu i zapadnu stranu koje su mjestimice vrlo strme. Stoga je potreban oprez. Također, planina je stanište mnogih divljih životinja koje u načelu ne napadaju čovjeka, ali valja biti oprezan, pri tome prvensteno vodeći računa o divljim svinjama u doba kad imaju mlade, te o poskocima kojih zna biti u toplim mjesecima.

Kad se popnemo do Prevaje, ako ima viška energije može se odvojiti desno slabom markacijom na radobojski vrh Sekolje (738m), s kojeg se pruža pogled na zapadne obronke Ivanščice i nakon kojeg se dolazi do krajnjeg ruba Strahinjščice sa strmim i neosiguranim Pisanim pećinama. Kajbumščakov put, međutim, od Prevaje ide lijevo (na zapad) odličnom markacijom do vrha Sušec (846m), te dalje do vidikovca i paragliderskog uzletišta (754m), te Planinarskog doma (618m). Na dionici Prevaja-Sušec po ljeti ima kopriva koje sežu do struka, tako da se preporučuju duge hlače u svako god. doba. Po zimi, s obzirom da put ide po samom vršnom bridu na potezu istok-zapad, dosta su jaki udari sjeverca koji pojačavaju učinak hladnoće, pa je potrebna dobra zimska odjeća. Osim toga, mjestimice valja biti oprezan zbog uskog hrpta. Na vrhu je metalni žig. Žig postoji i u domu, koji je ujedno KT4. U domu je najbolje prepoloviti put, tj. prespavati. Mislim da je malo previše cijeli put prevaliti u jednom danu, iako je ljeti to teorijski moguće jer dan traje dugo. Ali ne preporučujem to jer je i ovako dosta naporno.

Planinarski dom na Strahinjščici dovršen je 50-ih godina, obnovljen je i u odličnom stanju. Pruža sve što je potrebno (spavanje, tuš, kuhinja…). Trenutno je otvoren vikendom od 1. travnja do 31. listopada. Dom je kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice (H), Zagorskog planinarskog puta (Z), Bratskog planinarskog puta (B) i Kajbumščakovog puta (K).

Kajbumščakov put, prvi dan

Drugi dan

Od parkirališta kod doma, dalje se kreće markacijom po šumskom putu, u smjeru Slon/Goleš. To je put koji ide do kraja hrptom Strahinjščice na zapadnu stranu. Drugi mogući putevi od doma su:

• direktno od pl. doma dolje desno prema Krapinskom Strahinju (najkraći put do Krapine, dosta strmo)
• direktno od pl. doma dolje lijevo prema Radobojskom Strahinju (nemarkirani put, ali dobro uhodan i ugodan)
• po kolnom putu i preko Jel. pećine u Podgoru
• preko vrha (Sušeca) natrag u Radoboj
• glavnom makadamskom cestom i dalje markacijom prema Jesenju i Maclju

Nakon prolaska pokraj tri šumske livade, gdje se Krapinci za 1. svibnja tradicionalno okupljaju, i odvojka lijevo za silazak preko Jelenske pećine, produžujemo dalje i penjemo se na vrh Goleš (678m), do kojeg je vodio prvi markirani put na Strahinjščicu još u 19. stoljeću. Ovaj vrh, suprotno svom imenu, dosta je zarastao i ne pruža vidike. Odavde se put u serpentinama spušta. Biljni i životinjski svijet su bogati. Ljeti ima krasnog planinskog cvijeća koje izgleda vole i srne, jer ih nerijetko možete iznenaditi dok se pasu po samom hrptu. Preporučuju se duge hlače i ljeti. Put je naime OK i prohodan, ali vegetacija ljeti zna nabujati i tu i tamo može se naći koja kopriva.

Nakon 1h spuštanja dolazimo do stola i klupica koje su uredili lovci, odakle počinje zadnji mini uspon na Slon. Pred zadnji spust koji nas vodi do novih vinograda, klijeti i sela Podgora, vrijedi skrenuti lijevo označenim odvojkom 2-3min do samog vrha Slon (445m) gdje se pruža odličan vidik na sjever Krapine, Brezovicu i zadnji dio Kajbumščakovog puta, te s druge strane na Donačku goru i Macelj. Nakon vidika i povratka na glavnu stazu, spuštamo se kroz bukovu šumu (ima ogromnih primjeraka) putem koji je dosta strm i mjestimice “visi”, pa je potreban oprez pri skliskim uvjetima.

Kraj velikih vodospremnika spuštamo se u selo Podgoru gdje je KT5, dnevnik kaže kuća Kozina. Od područne škole u Podgori idemo desno ispod stare Zagorske magistrale i opet desno po cestici koja iznad nekadašnjeg Krateksa vodi u Žutnicu. Na toj cestici nalazi se uređeni izvor odlične vode. U Žutnici skrećemo lijevo na glavnu cestu Krapina-Varaždin, prelazimo prugu i most, te onda desno po cesti prema Đurmancu 200m. Tamo blizu novopostavljene smeđe table markacija ulazi lijevo u šumu i ide oštro gore prema vrhu Brezovice.

Prvih 20-ak metara ulaza dosta je zaraslo. Vidici s Brezovice su lijepi (prvenstveno prema Strahinjščici, Đurmancu i Maclju), ali se tek naslućuju zbog bujne vegetacije. Na vrhu je postavljen objekt Odašiljača i veza, koji u toplije vrijeme zbog klimatizacije bude dosta bučan. Kad se spuštamo (preporučuje se spust po makadamu), ispod Brezovice (s druge strane) u selu kbr. 1 je kuća Leljak i KT6.

Dalje krećemo s asfalta laganim usponom lijevo po poljskom putu koji vodi do poljane na čijem rubu se nalazi novi planinarski dom PD Brezovica iz Petrovskoga — “Ačkova hiža”.

Markacija dalje vodi kroz zaselak G. Benkovec na jug/jugoistok u smjeru kapele Tri kralja, kombinirajući kolne puteve, livade i šume, uglavnom idući po hrptu. Jednim dijelom, paralelno s ovim putem ide još jedan markirani put, ali više sa strane Petrovskog (zapadno od hrpta). Vjerujem da su to izmarkirali petrovski planinari. Pretpostavljam da ta markacija dodatno povezuje Ačkovu hižu s Tri kralja. Išao sam i tuda, doduše u suprotnom smjeru, od kapele Tri kralja prema Brezovici. Ta markacija prolazi kroz napušteno selo i tamo sam je izgubio. Zato ipak moram preporučiti stariju, ali pouzdanu K markaciju.

Inače, Tri Kralja je kapelica oštećena u 2. svj. ratu i u ruševnom je stanju, ali još uvijek impresivno izgleda. Kapelica je oštećena paljbom njemačkog oklopnog vlaka, koji je bio na krapinskom želj. kolodvoru, jer su navodno po vlaku pucali s otvora na krovu kapelice. Zanimljiva crtica!

Od kapele Tri Kralja jedna markacija (označena s “D”) vodi direktno dolje prema jezeru Dolac, dok K markacija produžuje još malo na jug. Dolazimo do livade odakle se pruža dobar pogled na južni dio krapinske kotline, Šušeljbreg, dijelove Strahinjščice, te još dalje na Ivanščicu i Medvednicu. Odavde se spuštamo u selo Tkalce, gdje se nalazi KT7 (kuća Ovčarić).

Spust nastavlja starim hodočasničkim putem prema nalazištu Hušnjakovom, gdje završava pred zgradama u kojima se nalaze novi i stari muzej evolucije, te prikladno uređen Neandertal pub. Tu bi trebala biti KT8 i to je kraj puta. U Neandertalu pripremaju i klopu. Praktički se spajamo s početkom — samo 200-300m dalje, ravno po cesti – nalazi se spomenuta 8-katnica i put prema Starome gradu gdje počinje uspon na Šušeljbreg.

Kajbumščakov put, drugi dan

Sažetak

• 8 kontrolnih točaka, početak i kraj puta u središtu Krapine
• markacije označene slovom K
• trajanje puta 10-12h
• duljina 27km
• otvoren 1979.g. (za 80 god. PD Strahinjščica)
• stanje markacija uglavnom odlično, minimalni nedostaci samo na potezu Brezovica-Tri Kralja i na jednom dijelu Šušeljbrega
• stanje puta općenito dobro; po ljeti ima kopriva na jednom kratkom potezu od Šušeljbrega prema Radoboju, te na dionici Prevaja-Sušec; u toplijim mjesecima blato na dionici D. Kamenečki-Prevaja; prvih 20m uspona na Brezovicu zaraslo