Nazivaju ga Terra incognita i El Dorrado. Splet je golih, impresivnih stijena, vrtača, jama, špilja, planinskih pašnjaka i šuma te doca u kojima se još i danas uzgaja krumpir. To je Biokovo, div i biser južne Dalmacije. S njegova najvišeg vrha Sv. Jure, na 1762 metra nad morem, pogled seže do Splita, Omiša, Neretve, otoka Brača, Hvara, Korčule, Visa, Mljeta, poluotoka Pelješca, Imotskog i Vrgorca, a kada je najbistrije sve do Italije.
Sinteza svih spoznaja

Zbog svojih geomorfoloških oblika, biljnih i životinjskih vrsta te prirodne ljepote ta je planina proglašena 1981. parkom prrode na površini od 19.550 hektara. A potkraj 2008. dobila je i svoju monografiju, jednostavno nazvanu – »Biokovo«.

»Monografija je sinteza svih spoznaja o Biokovu. Ono ima svoju geografiju, geomorfologiju, geologiju, svoje podzemne i nadzemne krške fenomene. Biokovo ima i svoj biljni i životinjski svijet. Isto tako i arheologiju, arhitekturu, svoju etnologiju i tradicionalno gospodarstvo. I sve je to i još više obuhvaćeno monografijom«, kaže Roman Ozimec, urednik monografije čiji je sastavni dio i karta Biokova.

 Biokovo

Biokovo plijeni svojim reljefom. Na visinama od 1000 do 1200 metara nadmorske visine ističu se prostrane ponikve. Izrazito su duboke, čak više od 100 metara, najčešće urušene, dok se neke nastavljaju u duboke jame. Prema osobitoj morfologiji, taj oblik površinskog krša dobio je naziv mrežasti krš. Reljef obiluje i škrapama, kamenicama u kojima se nakuplja voda, točilima, siparima, docima koji su se nekad obrađivali, te špiljama i jamama. Od jama za Biokovo su tipične sniježnice i ledenice u kojima se veći dio godine, ili trajno, zadržava snijeg i led. Dosadašnjim istraživanjem utvrđeno je oko 400 speleoloških objekata, uglavnom jama, a procjenjuje se da je njihov ukupan broj veći od 1000. Najdublja zasad otkrivena jama ima 788 metara i nazvana je Amfora. U njoj su pronađene vrlo rijetke vlaknaste sige nazvane špiljski pamuk.

Botanički vrt

Na različitim visinama i u različitim okolnostima na Biokovu su se razvili raznoliki oblici vegetacije, od mediteranske do alpske, te raznolikost životinjskog svijeta. Sastavni dio Parka prirode Biokovo je botanički vrt Kotišina na 16,5 hektara iznad istoimenog sela u podnožju Biokova koji predstavlja ograđeni dio prirode s autohtonom florom i vegetacijom te manjim brojem unesenih egzotičnih biljaka.

Posebnost flori Biokova daje velik broj endema, biljaka s malim i ograničenim područjem rasprostranjenja. Tomu je pridonijela izoliranost Biokova od susjednih područja morem s primorske strane i relativno širokom nizinm s kontinentalne strane. Biokovo ima i izrazito izražen reljef koji omogućuje različite tipove staništa od kojih su mnoga izolirana čak i unutar samoga biokovskog masiva. »Velik broj biljaka, različita podrijetla i starosti, raste zajedno na Biokovu i zbog biogeografskog položaja te planine i specifične geološke prošlosti cijelog područja«, kaže Ozimec.

Od biljnih endema najpoznatije je biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio). Tamo raste i biokovska zečina (Centaurea biokovensis), kovrčavi srčanik (Gentiana crispata), cjeloviti karanfil (Dianthus integer), portenšlagova zvončika (Campanula portenschlagiana), biokovski oštrolist (Onosma biokovoense), biokovska ruža (Rosa pendulina ssp. biokovoensis) i mnogi drugi endemi.

Na Biokovu je trenutačno utvrđeno stotinjak vrsta gljiva. »To je vjerojatno tek koji promil od pretpostavljenog ukupnog broja gljiva s obzirom na to da se Biokovo proteže u različitim klimatskim zonama«, ističe Ozimec, napominjući da istraživanja treba nastaviti kao i istraživanja lišajeva, kojih je dosad utvrđeno 53 vrste, te algi i mahovina. No, ta je raznolikost ugrožena zbog neučinkovite zakonske zaštite.
»Mnogi se zahvati provode bez konzultacija sa stručnjacima. Kao gradnja tornja i parkirališta na najvišem vrhu, pri čemu je uništen veliki dio najvrjednije visokoplaninske vegetacije s endemičnim puzavim zvoncem, Edraianthus serpyllifolius, za koje je Biokovo jedino nalazište u Hrvatskoj«, napominje Ozimec.

Ubrzana urbanizacija primorskih padina i vršne zaravni, pretvaranje nekadašnjih pastirskih stanova u vikendice te probijanje sve većeg broja cesta, pretvaranjem zemljišta u vinograde i maslinike te planovi za razvoj masovnog zimskog turizma velika su prijetnja i životinjskom svijetu Biokova. Preliminarna analiza faune ističe Biokovo kao »vruću točku« biološke raznolikosti Hrvatske i Europe, posebno špiljskom faunom. No, nužna su daljnja istraživanja. »Špiljska fauna je jedna od najizraženijih elemenata faune Biokova Dosad je u špiljama utvrđeno više od 180 vrsta s čak 60 endema Biokova«, ističe Ozimec. Biokovo obiluje i leptirima, ima ih oko 400 vrsta. Vodozemce na Biokovu zastupa pet vrsta žaba, daždevnjaci koji su iznimne veličine i vodenjaci koji nastanjuju lokve. Gmazove predstavlja 21 vrsta, od kojih je kopnena kornjača sve rjeđa.

Prijetnja Biokovu

Među gotovo 100 vrsta ptica ističu se suri orao, orao zmijar, sivi sokol, planinska sova, mravozub crni, bjelohrptni djetao, špiljska lastavica, alpski popić, voljić maslinar i kreja, a to su rizične i ugrožene vrste u Hrvatskoj. Žutokljuna galica, zvana ćolica, posebno je zanimljiva jer se gnijezdi u jamama, pa je speleolozima pomoć pri pronalaženju novih jama. Na Biokovu je utvrđeno 42 vrste sisavaca. Među njima su bjeloprsni jež, pet vrsta rovki, šišmiši, deset vrsta zvijeri i to vuk, lisica, divlja mačka, jazavac, tvor, kune zlatica i bjelica, lasica te čagalj i medvjed.

»Ako želimo zadržati biokovski krajobraz, njegova staništa, biljke i životinje, moramo vratiti stoku na Biokovo. A s Biokova treba maknuti smetlišta i automobile, uvesti prijevoz električnim autobusima, spriječiti sve opsežnije građevinske radove te se nakon toga posvetiti poticanju ovčarstva pa reintrodukciji divljih vrsta koje su zbog raznih ljudskih djelatnosti nestale«, ističe Ozimec.

Stoljećima unatrag na biokovskim pašnjacima, u vrtačama i stanovima odvijao se život. Danas se plodne vrtače i doci rijetko obrađuju, a na pašnjacima je preostala malobrojna stoka, nema više ledara jer dolaskom električne energije i izumom hladnjaka nema više potrebe za biokovskim ledom. Biokovo danas sve više pohode planinari i izletnici te različiti istraživači i znanstvenici.

Biokovo je još vrlo daleko od zadovoljavajuće istraženosti. On u svojim vrletima čuva još mnogo botaničkih i zooloških tajni.

A nove spoznaje tek početih istraživanja i onih koja će tek početi bit će razlog za prizivanje nove monografije.

Preneseno iz Vjesnika.

(iz “Dnevnika“  Dragojle Jarnević)

Okić, 499 mnm

Okićka stijena mjesto je prvog znanog i zapisanog alpinističkog uspona u Hrvata. Više pročitajte u priči.

Na Sleme

Tak lepe blage gore
dalke na svetu ni,
velke i plave kak morje
nad gradom kaj šumi.

Na Sleme, na Sleme, na Sleme,
noga vre sama beži.
Poglej me, poglej me, kak lijepe
Zagorje naše leži.

Te šume tak zelene
drage su gore znak,
tičeki sunce i sjene,
zoveju nas na zrak.

Na Sleme, na Sleme, na Sleme
noga vre sama beži.
Poglej me, poglej me, kak lijepe
Zagorje naše leži.

(Stjepan Jakševac)

Najviši vrh Medvednice, Sljeme (Sleme): 1033 m

Nakon 7 godina uzaludne ljubavne trpnje (mlajahna deklica ne uzvraća ljubav), živeći u svojoj bašćini, pripovjedač gotovo gubi volju za životom. Iz takva stanja ga spašava vila Zorica, odnosno Napea, koja izlazi iz vode dok Zoran očajan sjedi kraj nekog potoka u blizini Nina. Odvevši ga u podvodnu špilju, Napea mu pripovjeda svoju nesretnu ljubav i šalje ga u “planine” u kojima bi trebao naći lijek za sebe.

Zorana na drugu stranu preko mora do Podgorja pod Velebitom prebacuje vila Milost, od kuda kreće prema planinama. Nailazi na sedmoglavo čudovište pred otvorom Vražjih vrata (Paklenice), a zatim na Buru koja bijesni iz velikih otvora. U planinama sa pastirima Zoran ostaje 3 dana. Sluša njihove pjesme o ljubavi, pripovijesti, priče o raznim “pritvorima”, pjesme na “pro-min”(naizmjence), zatim nabožne i pučke pripovijesti. Slušajući upute starca Sidmoja, Zoran se uputi prema DINARI. 

Na tom dinarskom putu susreće se s drukčije raspoloženim pastirima: mladići čija je egzistencija ugrožena zbog napada vukova (Turska) pjevaju Zoranu pjesme o “rasutoj bašćini”. Na daljnjem putu prema DINARI Zoran susreće vilu Svist (”Savjest”). Došavši na vrh gore (planine) ugleda nju, vilenicu Dejaniru, odnosno DINARU.

…Idoh tada ja uz goru na najviši vrh dojdoh. I eto uz zjatje bunje (pećina) jedne na stini pod borom sideći žena jedna, budi da stara, da časti dostojna. I kako me ugleda reče: – Dobro mi došal,  Zorane moj, i ne prez htinja božanstvena! – Uščudih se tad ja da ona jime moja znaše, nigdar me ne vidjevši prija, i poznah čisto da to vilenica biše…

…Ja ,kako je po naravi stvari neznene znati, opitah ju kako joj je jime i tko i otkud biše. Tad ona reče mi: – Dostojnu prošenju nima se jistina ščediti. Znaj da ja Enejna kralja kći DEJANIRA zvana jesam….

…I jer ja Dejanira zvana jesam, vrh ov, u kom općim, Dejanirom dugo vrime od susjednjih bašćinac zva se, da pak, za kraće izgovarati, DINARA zovu ga….Te riči pokol Dinara izgovori, usta se i ne vele daleče odašadši, razlika bilja i korjenja čudne riči govoreći nabra; i pak skupa sa mnom u pećinu ulize…

DINARA ga svojim čarima,  pripravcima od trava i korijenja i mudrim savjetima oslobađa od ljubavnih betiga odnosno ljubavne boli i patnje i reče mu:

…U petju (pjevanju) i pismih tvojih rekal si da ljubav sila jest i da je svemožna i tobom da gospodari. Svemu tomu uzrok jest da vi slipi pohot, ki ljubav zovete, sasvim zaslijepljeni, svist i tazbor otkloniv, u misli vašoj gospodariti dopustite. A gdo vam kriv jest ako sami sebi ljutu zmiju u njidra stavite i steplivši odgojite? Ako vas pak uji, zač na nesreću, na ljubav, na nemilost i jine vaše podopšćine, ke svak čas nove izmišljate, tužite se? Ne znas da se u prići reče: Gdo sebi voljno naudi, ni bogu ga milo budi. Dam ti dakle ovo da vazda svist tvoja, kako dostojno jest, hot (volja) gospoduje, i tako čineći vazda slobodan misalju živit češ.- To rekavši, u bunju (pećina, ljudsko stanište poput špilje) vratismo se  i na mirisne trave i bilja za postilju nastrte za počinut legosmo. Ja slobodan, prez žurbe i pečali (nevolja) vas olahčan tudihtaj da me Morfej (bog sna) uziba oćutih….

Zoran poslije usne neobičan san: prikaže mu se perivoj od Slave s vilama Latinkom, Grkinjom, Kaldejkom i Hrvaticom. U središtu je Hrvatičina tuženja žalost zbog slaboga književnog stvaranja na narodnom (hrvatskom) jeziku. Buđenje iz sna povezuje Zorana ponovo sa DINAROM. Poslušavši njezine upute o načnu odnosno smjeru povratka, tj. putovanja natrag prema vlastitoj kući, Zoran pođe rijekom. Brodicom nizvodno vodi ga lijepa Krka, gospodarica istoimene rijeke, DINARINA kći.

Promatrajući ljepotu hrvatskih krajeva, krajolika, Zoran tužno gleda ruševine Knina, Čučevca, Skradina. Ponosno gledajući “slavni grad” Šibenik, s vilom se upućuje dalje prema Zadru. Krka Zorana iskrca zapadnije od Zadra, kraj Zatona, ostavivši ga sama na obali. Zoranovo putovanje, uz pomoć vile MIlost, završava u Ninu, zatvarajući svojevrstan krug. Na kraju pred vilom Jistinom(Istinom) Zoran/Zoranić obećaje ninskom književniku i biskupu Divniću da će se od sad ostaviti svjetovnih taština i da će slijediti pravi put božanske ljubavi.

 * Izdvojeno iz prvog hrvatskog izvornog romana “Planine” Petra Zoranića, odnosno prvog romana neprijevodnog karaktera, već pisanog na hrvatskom jeziku 1536. godine. Ujedno jedinog uopće napisanog romana u hrvatskoj književnosti sve do 19. stoljeća.

Najviši vrh Hrvatske, Dinara/Sinjal: 1831 m

Dinara s Peručkog jezera

Poleg jedne velke gore,
kada prejdeš mnoge dole,
tam buš videl nekaj bele,
to je naše Ivanečke sele.

Gda buš išel malo dale,
tam buš videl lepe kraje
tu su ljudi dobre čudi,
z vinčekom te vsaki rad’ ponudi.

Vse vu cvetu i vu sreči,
srce ti bu moglo reči:
oj, Zagorje, moje blago,
vsakom sinu Hrvatskom si drago.

(Pavica Hrazdira)

Najviši vrh Hrvatskog zagorja: 1060 m

Sa sjeverne, istočene ili zapadne strane, doživljaj prilaska i zavođenja neće biti ništa manji. Nemojte nikako propustiti predivan pogled s Veternica ako dolazite iz smjera Lepograve i Golubovca, kao ni živopisno Gornje Jesenje i mjesta usput, dolazite li s druge strane. Zanimljivo, ali zapadni pogled i prilaz su najmanje zanimljivi. Možda je to ironija prema Zapadu, Zagorje je Zapadu Zapad!

Neću previše zamarati poznatim stazama prema vrhu Sušec (846 m) i planinarskom domu, već ću predložiti da Strahinjščicu prođete sa radobojske strane, netaknute, ali nažalost većini slabo poznate Strahinjščice. Iz Radoboja naime postoji samo jedna markirana staza koja je dio Puta dedeka Kajmbunščaka, no ona ne dočarava mjesta i vidike koje na Strahinjščici svakako treba posjetiti.

Iznad sela Malogorski nalazi se lovačka kuća do koje vodi asfaltna cesta. Tu će vas dočekati usamljeni hrast na livadi i vidik prema Velikom i Malom žljebu, Poljanama, Sušcu i većem dijelu grebena Strahinjščice.

Veći dio je povezan šumskim putevima pa se možete osloniti na njih. Nakon 20 min hoda naići ćete i na prvi susrest s markacijom, a neposredno prije naići ćete na humke za koje se pretpostavlja da su grobnice iz rimskog doba. Istraživanja tog područja traju godinama, za sad bez nekih bitnijih otkrića. Tu skrenite desno, put Pisanih pećina. Put preko njih ne preporučam, ali prohodan je i spretnijim planinarima bit će potrebno oko 45 min da se popnu na Hajdino zrno. Glavna stijena dominira istočnim dijelom Strahinjščice, a sa dva proplanka ispod pruža se pogled na istok, u ljepšim danima kroz žlijeb Očure i do Varaždina.

Hajdino zrno je zanimljiv vrh do kojeg se može doći iz smjera sela Šaški ili preko Prijevoja, markirane staze dedeka Kajmbuščaka. Vrhovi Strahinjščice i nisu toliko zanimljivi, jer se zbog šume i ne vidi daleko, ali doživljaj mira i tišine, kamenja prekivenog mahovinom, svakako će ostaviti dobar dojam.

Spuštajući se od Sušca prema planinarskom domu nailazi se na paraglajderski start, mjesto za odmorit i predahnut. Tu se ima i kaj pogledati, Zagorje je ko na dlanu!

Usput su i Crnekovi traniki, a interesantan je i prirodni fenomen Dedek i Babica. Hnučicu je nažalost pogodil grom, a legenda o njima neki drugi put.

Planinarski dom na Strahinjščici treba pohvaliti iz više razloga: smještaj, čistoća, hrana, dobri domaćini iz PD Strahinjščica. Jedina zamjerka je da je otvoren samo tokom ljetnih mjeseci preko vikenda. No, nadam se da će se u bliskoj budućnosti moći doživjeti i koje zimsko predvečerje ili zora uz topli kamin.

[Prikaži u nizu]

Vila Velebita

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga – Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

(Hrvatska narodna pjesma)

Najviši vrhovi:

Vaganski vrh - 1757 m

Sveto brdo - 1751 m