Moj opći dojam je – fantastično. Izlet je bio dobro organiziran, za što valja zahvaliti bjelovarskom PD. Sudionici izleta pokazali su da imaju pravog planinarskog duha, imali su silnu volju i disciplinu, bili su tolerantni i pomagali jedni drugima kad god je trebalo (a trebalo je)…

Zašto uopće ići na Durmitor? Pa radi se definitivno o jednom od najljepših mjesta za planinare u regiji. Teško je zaboraviti rosne gorske pašnjake, pogled na Crno Jezero s Bobotovog Kuka, kravicu Snežanu koja nas je promatrala kako večeramo, friški gorski zrak, hladnu vodu Mrtvice… Naš vozač teško će zaboraviti zavoje na putu prema Žabljaku koje je na nekim mjestima svladavao tek iz trećeg manevra… Na nekim mjestima uz cestu su postavljeni visoki štapovi koji po zimi služe za provjeru debljine snijega i označavanje ceste. Uglavnom, po zimi ne bih vozio tamo…

Priroda Durmitora je dosta sačuvana, životinjski i biljni svijet bogat, a durmitorski bregi obiluju prizorima od kojih zastaje dah. Od grabežljivaca nismo vidjeli ništa — navodno još ima vuka i rijetko medvjeda. Od divljači viđali smo uglavnom divokoze. Zmiju nisam vidio ni jednu, iako ih navodno ima dosta.

Prvi dan — Pivsko jezero

Krenuli smo iz Bjelovara u petak navečer u 18h. Put nas vodi preko Slavonskog Broda, dolinom rijeke Bosne do Zenice, Sarajeva i dalje preko Foče do graničnog prijelaza Šćepan Polje. U crnogorsko mjesto Plužine kraj Pivskog jezera stižemo ujutro oko 6h. Oko 9h upoznajemo naše vozače po jezeru, koji nas u dva čamca vode na vožnju. Pivsko jezero nastalo je 70-ih godina gradnjom akumulacijske brane, pri čemu je potopljeno nekoliko naselja. I same Plužine zapravo su tada izmještene na višu visinu. Jezero u dužinu ima cca. 40km, a na najdubljem mjestu duboko je do 188m (ovisno o vodostaju). Vodiči nas čamcima voze do jezerske pećine u kojoj doručkujemo odličan pršut i sir, i zatim dalje do uvale u kojoj se kroz šumu penjemo do izvora. Slijedilo je kupanje — voda odlična, povratak u Plužine i ručak.

U Plužinama upoznajemo našeg durmitorskog vodiča Gorana Šibalića, za kojim vozimo prema našem konačnom odredištu – zaselku Pitomine kraj Žabljaka. Goran je prvorazredni vodič koji poznaje svaki kutak Durmitora, ima ogromno planinarsko iskustvo, ali i strpljenje za manje spremne i manje iskusne. Mislim da je stvarno dobro što smo ga imali. Samo na Bobotovom Kuku bio je navodno preko 200 puta.

Žabljak je najviši grad u Crnoj Gori (kažu čak i na Balkanu) i turističko je mjesto — preko zime skijaški centar, po ljeti planinarski. Moj opći dojam je da tu ima još dosta posla za turističke djelatnike. Ipak, gostiju ima — sretali smo Čehe, Slovence, Hrvate i druge. Klimatski, preko ljeta dani su OK i topli, ali noći znaju biti prilično hladne. Mi smo imali sreće s vremenom i nije bilo padalina.

Cesta prema Žabljaku je uska i problematična za velika vozila poput našeg busa. Šofer puca od sreće. Usput stajemo u Milogori, gdje isprobavamo Nikšićko pivo hlađeno na durmitorskom snijegu. Napokon stižemo u Žabljak/Pitomine.

Durmitor – 1. dan: Pivsko jezero

Drugi dan — Savin Kuk

Prvi uspon koji planiramo je Savin Kuk (2313m). Početak uspona je na dnu skijaške žičare (sedežnice) nedaleko od Žabljaka. Staza uglavnom prati liniju žičare do pred samo sedlo, odakle je moguć uspon desno na Savin Kuk, ili lijevo preko sipara u stijenu (žljeb), nakon čega slijedi uspon na greben i na vrhove Šljeme, Milošev Tok i druge koji se pružaju u istom grebenastom lancu. Mi smo se podijelili, pa je jedna grupa ispenjala desno Savin Kuk, a druga vrhove koji se pružaju duž grebena, na lijevu stranu od sedla. Grebenastim putem pružaju se prekrasni pogledi na Bobotov Kuk i okolne vrhove (Bandijerka, Bezimeni Vrh, Šareni Pasovi), a sa Savinog Kuka dodatno i pogled na Žabljak te Crno Jezero.

Durmitor – 2. dan: Savin Kuk

Treći dan – Ledena Pećina i Obla Glava

Ovo sam propustio zbog poštede (problemi s ojedinama). Ekipa se popela do Ledene Pećine, a pojedinci i dalje do vrha Obla Glava. Ovo je navodno bila hodački najduža ruta, išlo se od početka pješice, bez pomoći busa.

Durmitor – 3. dan: Ledena Pećina i Obla Glava

Četvrti dan – Kanjon Mrtvice

Obišli smo dio korita Mrtvice. Kanjon Mrtvice je, nakon Tare, drugi najpoznatiji kanjon u Crnog Gori. Nalazi se na jugoistoku od Žabljaka; da bi došli do njega prevalili smo gotovo pola Crne Gore. Nakon dvosatne vožnje našli smo se na polaznoj točki — mjestu gdje se Mrtvica ulijeva u Moraču. Odavde smo krenuli preko nekoliko zaselaka i zatim pratili Mrtvicu hodajući putem uzvodno, po desnoj strani. Put otkriva brojne slapove i bravure koje vodotok izvodi, uključujući i poniranje/izviranje same rijeke kroz kršni teren. Putem se nailazi na Kapiju želja, gdje izletnici kroz svojevrsno stjenovito okno bacaju kamenčiće kao simbole svojih želja u zelenkastu vodu Mrtvice. Put dalje nastavlja kroz stjenoviti teren te u jednoj dionici prolazi kroz usjek u stjenovitom zidu. Usjekli dio puta djelo je ljudske ruke i napravljen je kako bi se osigurala komunikacija jednog sela s ostatkom svijeta.

Pogledi su bili famozni. Sunce je opako pržilo pa smo se na povratku ohladili kupanjem na ušću Mrtvice u Moraču.

Durmitor – 4. dan: Kanjon Mrtvice

Peti dan – Bobotov Kuk

Svojevrsni highlight cijelog putovanja – uspon na najviši vrh Durmitora, Bobotov Kuk (2523m). Krećemo s prijevoja Sedlo, odakle se prvo penjemo pa vijugavim putem spuštamo/penjemo/spuštamo do najvišeg jezerceta na Durmitoru (mislim da se zove Zeleni vir). To nam je zapravo zadnje pravo odmorište prije penjanja. Jedan dio ekipe ovdje ostaje jer okolni stjenoviti amfiteatar pruža i ponešto hlada, a oni s više kondicije i volje počinju dosta strmi uspon. Sama stijena Bobotovog Kuka nije osigurana (na nekim mjestima pripremljena je da se može provući uže), ali to uglavnom nije ni potrebno jer je površina stijene vrlo neravna i stoga pogodna za hvatanje i oslanjanje, a uglavnom se ne odlama.

S vrha se pruža pogled od gotovo 360st. Meni najljepši vidik je na Crno Jezero i na zanimljive Šarene Pasove.

Durmitor – 5. dan: Bobotov kuk

Šesti dan — Prutaš

Za kraj, krenuli smo na Prutaš (2393m). Priznajem da sam na ovom vrhu najviše uživao. Uspon kreće od Todorovog dola i dosta je direktan i strm. Opasnosti gotovo da i nema, tek tu i tamo pokoji sitni penjački detalj. Oko vrha su vidikovci na Crno Jezero, Bobotov Kuk i na livade koje okružuju Prutaš. Livade su prekrasne i bogate cvijećem. Stvorene su za puno izležavanja, odmora i uživanja. A to nam je i trebalo nakon pet dana planinarenja… samo treba paziti da se ne izgori od sunca. Za jedinstven završetak dana pobrinuo se vodičev pas Beli, koji je u 14. godini, ali još uvijek tu i tamo planinari. Nažalost, ovaj put je kolabirao od vrućine, sunca i manjka vode, pa smo ga zadnjih cca. 3km do autobusa izvlačili pomoću improviziranih nosila.

Durmitor – 6. dan: Prutaš

Sedmi dan – Rafting na Tari i dolazak u Boku

Krenuli smo natrag prema Pivskom jezeru, preko brane do cilja, te onda kombijima natrag 30min uzvodno do starta. Trasa raftinga pruža se od tog mjesta pa sve do mosta kraj graničnog prijelaza Šćepan Polje. Nama je za tu rutu trebalo nešto više od 2h, ali skiperi kažu da na proljeće, kad je vodostaj viši i voda brža, ista ta dionica biva puno brža i opasnija te se prelazi za puno manje vremena.

Nakon raftinga i pripadajuće janjetine sjedamo u bus i krećemo put Nikšića i Podgorice za Budvu, Kotor i konačno Risan, gdje ćemo prespavati.

Durmitor – 7. dan: Rafting na Tari i dolazak u Boku

Osmi dan – Dubrovnik i povratak doma

Krećemo iz Risana, prelazimo granicu na kojoj se dugo čeka (čini mi se da problem nije bio u količini vozila, nego u nečemu drugome), i ubrzo dolazimo u Dubrovnik. Nakon razgledavanja grada, krećemo dalje.

Dolazak u Bjelovar prije ponoći.

Durmitor – 8. dan: Dubrovnik i povratak

Godine 70-te i 80-te općenito su bile godine ponovnog jačanja kulturnog, zabavnog, pa i planinarskog djelovanja na području Hrvatskog Zagorja. Tako ni planinari Nazoru nisu ostali dužni. U to doba, kad su Titovi zapadni krediti tek počinjali dolaziti na naplatu i kad se još živjelo dosta dobro, PD Strahinjščica iz Krapine, povodom 80. obljetnice osnutka, 1979. je otvorilo kružnu planinarsku stazu pod nazivom “Kajbumščakov put”.

Osim primarne planinarske, put se može promatrati i kroz druge dimenzije – ponajprije:

• botaničku

S gledišta botanike, planine i bregovi kojima prolazi Kajbumščakov put obiluju kompleksom flore kakav se rijetko viđa na tako kratkom potezu. Neke pojedinosti o tome možete pročitati i na vrhovi.com, u članku Orhideje na Strahinjščici.

• etnografsku

Etnografsku dimenziju uočit će svaki pažljivi planinar, jer put dotiče nekoliko zagorskih zaselaka, od kojih su neki gotovo potpuno zapušteni, neki ne, ali svaki od njih iskazuje jedinstvenu seosku arhitekturu i živopisne vizure na kojima vrijedi zaustaviti pogled.

• paleontološku

O paleontološkoj dimenziji sve je već poznato. Naime, put je zamišljen da prati “trag” dedeka Kajbumščaka, tj. šumska i planinska područja u pretpostavljenoj “zoni djelovanja” krapinskog pračovjeka. Zato je skrojen na način da završava u prvom i najznačajnijem paleontološkom parku u Hrvatskoj – Hušnjakovu u Krapini, točno na mjestu gdje je 1899. otkriveno bogato nalazište koje je snažno odjeknulo u znanstvenom svijetu. Nakon dovršenja novog muzeja, ova dimenzija mogla bi dobiti dodatni značaj. Nešto više o tome može se pročitati na www.krapina.com.

• enološku

S enološkog gledišta, put prolazi kraj nekoliko skupina vinograda i pripadajućih kleti, gdje se često može naći susretljive domaćine koji se, nasuprot uvriježenim predrasudama, međusobno natječu u kakvoći vina i koji će rado ponuditi čašu za okrjepu.

• religijsku

Naposlijetku, religijska dimenzija očituje se prolaskom puta kraj kapele Sveta Tri kralja, koja je do 40-tih godina i njezinog ratnog stradanja bila važno hodočasničko odredište Krapinaca.

S planinarskog gledišta, grad Krapina smješten je u kotlini, sa istočne i sa zapadne strane zatvorenoj brdima i planinama. Sa zapadne strane to su rubni dijelovi Kostelskog gorja, a s istočne strane Strahinjščica i manji ali srodni joj Šušeljbreg. Zbog toga grad ima jedinstveno izdužen, zmijolik i mjestimice vrlo uzak tlocrt. Ovo je najviše izraženo nešto sjevernije od glavnog krapinskog Trga Ljudevita Gaja, gdje vas — ako iz glavne ulice krenete bilo na istočnu, bilo na zapadnu stranu — od početka planinarskog uspona dijeli najviše 2min hoda. Upravo na ovom potezu počinje i završava kružni Kajbumščakov put.

Put je vrlo pristupačan: gotovo sve KT dostupne su automobilom, a početna i završna KT nalaze se nekoliko stotina metara od želj. stanice, u središtu Krapine. Uz odgovarajuću opremu najčešće je prohodan cijelu godinu, što je općenita odlika zagorskih planina, koje baš zato zimi čine dobar izbor za “održavanje forme”, a sve to opet uz zajamčene zimske radosti.

Identifikacija puta je slovo “K”. Prema dnevniku, staza je dugačka 27km, ima 8 kontrolnih točaka i prelazi se za 10-12h laganog tempa. Počinje u podnožju krapinskoga Staroga Grada, te se dalje pruža po hrptu Šušeljbrega (brijeg paralelan sa Strahinjščicom) sve do prvih radobojskih sela, gdje kreće uzbrdo na Strahinjščicu. Zatim prolazi gotovo cijelim hrptom Strahinjščice, spušta se u krapinsku Podgoru, te 1km dalje, iz obližnje Žutnice, opet kreće oštro uzbrdo na nekad popularno izletište Brezovicu. S Brezovice nastavlja dalje kraj novog petrovskog planinarskog doma (”Ačkova hiža”) i preko ostataka kapele Tri Kralja, te se spušta do nalazišta Hušnjakovo, vraćajući se praktički na početak.

Prvi dan

Kako doći do početka K puta?

Dolaskom u središte Krapine, krećemo na sjever prema Krapinskom Strahinju. Ako dođemo vlakom, markacije i smeđe izletničke ploče počinju od samog želj. kolodvora. Dakle krećemo od kolodvora preko Krapinčice i lijevo za markacijom u Šetalište Hrv. nar. preporoda. Stižemo do Trga Ljudevita Gaja. Dalje pratimo glavnu krapinsku ulicu — do prve 8-katne stambene zgrade je Magistratska, a dalje se pruža ul. Matije Gupca. Ulica Matije Gupca dolazi do nadvožnjaka stare Zagorske magistrale (D1). Prolazimo desno ispod tog nadvožnjaka i još cca. 100m. Ravno dalje nastavili bi prema putu 7 zavoja, koji je najkraća izravna ruta do planinarskog doma, ili još dalje k putu preko Jelenske pećine. Ali mi ovdje skrećemo desno (postoji putokaz) i penjemo se nekih 50m do Lovačkog doma. To je KT1 Kajbumščakovog puta. Imaju solidne gemište i vrhunskog kuhara Dašeka. Fileki su srijedom. Ako vam se ne da hodati kroz cijelu Krapinu, može se izaći i na prvoj sljedećoj želj. stanici nakon Krapine (Doliće), od kuda je vidljiv spomenuti nadvožnjak.

Od KT1 možemo se popeti gore na brijeg, tj. na Šušeljbreg, i priključiti se na K put. Kako god. Put postoji, ali po mom mišljenju ljepša varijanta je vratiti se do spomenute 8-katne zgrade (500m). Tamo je veliko makadamsko parkiralište i mali park s klupicama. Tu zapravo počinje K markacija koja vodi na Šušeljbreg.

Nakon malo uspinjanja, desno se od glavnog puta odvaja kratka staza do Staroga grada, gdje se pruža lijepi pogled na stare, ali obnovljene krapinske krovove. U ovim zidinama braća Čeh, Leh i Meh po Gajevoj su legendi živu zazidali sestru si Vilinu, zbog toga što je ljubila okupatorskog (rimskog) zapovjednika. Kod Staroga grada trenutno su u tijeku arheološka iskapanja, pa se može vidjeti i zanimljivog kamenja. Kuća koja se tamo nalazi i koja dominira vizurom Krapine, iako zapuštena, stara je tek nekoliko stotina godina. Od originalnog (pra)Starog grada osim restauriranih zidina nije ostalo gotovo ništa. Više o tome na www.krapina.net.

Dok se penjemo dalje na Šušeljbreg (439m), usput prolazimo kraj više vinograda i kleti. Put vodi po hrptu Šušeljbrega prema Radoboju. Hrpt Šušeljbrega dobrim dijelom paralelan je sa Strahinjščicom; stoga nam je, dok svladavamo put prema Radoboju, Strahinjščica uvijek s lijeve strane. Povremeno se otvaraju vidici na tamošnji planinarski dom, te na karakteristična južna rebra Strahinjščice. Ako nismo bučni, nerijetko se na nekoj od livada sretne srnu ili zeca. Otprilike na sredini Šušeljbrega, uz desnu stranu puta, u kući Puljek nalazi se KT2. Nakon KT2, ubrzo dolazimo do asfaltne ceste koja povezuje Lopatice i Strahinje — po cesti se ide 20-ak metara lijevo, i onda opet skrećemo s nje desno za markacijom.

Markacija nas blagim silaznim putem dalje vodi do radobojskog zaselka Tuški, više-manje zapuštenog, i ubrzo zatim do ceste Radoboj-D.Kamenečki i potoka Vnučica. Ovdje bi trebala biti KT3, u dnevniku puta piše kuća Crnek. Na cestu skrećemo lijevo, uzvodno uz potok Vnučicu, i pratimo je 200-tinjak metara do ulaza u šumu. Tu počinje kolni put, sve markirano, koji kroz lijepu šumu, još uvijek dobro očuvanu, laganim usponom vodi do Prevaje (prijevoja) na 620m. To je prva faza uspona na Strahinjščicu, planinu koja iz više razloga spada u “vodeću trojku” zagorskih planina (tu su još krov Zagorja – Ivanščica te popularna Ravna Gora). Iako Strahinjščica po visinskom kriteriju spada u srednje visoke planine (najviši vrh 846m), ipak ima određena obilježja višeg gorja (Ž. Poljak, Hrvatske planine; Zagreb 2001.): ponajprije oštar i uski hrbat koji je na nekim mjestima širok samo 2-3 metra, te sjevernu i zapadnu stranu koje su mjestimice vrlo strme. Stoga je potreban oprez. Također, planina je stanište mnogih divljih životinja koje u načelu ne napadaju čovjeka, ali valja biti oprezan, pri tome prvensteno vodeći računa o divljim svinjama u doba kad imaju mlade, te o poskocima kojih zna biti u toplim mjesecima.

Kad se popnemo do Prevaje, ako ima viška energije može se odvojiti desno slabom markacijom na radobojski vrh Sekolje (738m), s kojeg se pruža pogled na zapadne obronke Ivanščice i nakon kojeg se dolazi do krajnjeg ruba Strahinjščice sa strmim i neosiguranim Pisanim pećinama. Kajbumščakov put, međutim, od Prevaje ide lijevo (na zapad) odličnom markacijom do vrha Sušec (846m), te dalje do vidikovca i paragliderskog uzletišta (754m), te Planinarskog doma (618m). Na dionici Prevaja-Sušec po ljeti ima kopriva koje sežu do struka, tako da se preporučuju duge hlače u svako god. doba. Po zimi, s obzirom da put ide po samom vršnom bridu na potezu istok-zapad, dosta su jaki udari sjeverca koji pojačavaju učinak hladnoće, pa je potrebna dobra zimska odjeća. Osim toga, mjestimice valja biti oprezan zbog uskog hrpta. Na vrhu je metalni žig. Žig postoji i u domu, koji je ujedno KT4. U domu je najbolje prepoloviti put, tj. prespavati. Mislim da je malo previše cijeli put prevaliti u jednom danu, iako je ljeti to teorijski moguće jer dan traje dugo. Ali ne preporučujem to jer je i ovako dosta naporno.

Planinarski dom na Strahinjščici dovršen je 50-ih godina, obnovljen je i u odličnom stanju. Pruža sve što je potrebno (spavanje, tuš, kuhinja…). Trenutno je otvoren vikendom od 1. travnja do 31. listopada. Dom je kontrolna točka Hrvatske planinarske obilaznice (H), Zagorskog planinarskog puta (Z), Bratskog planinarskog puta (B) i Kajbumščakovog puta (K).

Kajbumščakov put, prvi dan

Drugi dan

Od parkirališta kod doma, dalje se kreće markacijom po šumskom putu, u smjeru Slon/Goleš. To je put koji ide do kraja hrptom Strahinjščice na zapadnu stranu. Drugi mogući putevi od doma su:

• direktno od pl. doma dolje desno prema Krapinskom Strahinju (najkraći put do Krapine, dosta strmo)
• direktno od pl. doma dolje lijevo prema Radobojskom Strahinju (nemarkirani put, ali dobro uhodan i ugodan)
• po kolnom putu i preko Jel. pećine u Podgoru
• preko vrha (Sušeca) natrag u Radoboj
• glavnom makadamskom cestom i dalje markacijom prema Jesenju i Maclju

Nakon prolaska pokraj tri šumske livade, gdje se Krapinci za 1. svibnja tradicionalno okupljaju, i odvojka lijevo za silazak preko Jelenske pećine, produžujemo dalje i penjemo se na vrh Goleš (678m), do kojeg je vodio prvi markirani put na Strahinjščicu još u 19. stoljeću. Ovaj vrh, suprotno svom imenu, dosta je zarastao i ne pruža vidike. Odavde se put u serpentinama spušta. Biljni i životinjski svijet su bogati. Ljeti ima krasnog planinskog cvijeća koje izgleda vole i srne, jer ih nerijetko možete iznenaditi dok se pasu po samom hrptu. Preporučuju se duge hlače i ljeti. Put je naime OK i prohodan, ali vegetacija ljeti zna nabujati i tu i tamo može se naći koja kopriva.

Nakon 1h spuštanja dolazimo do stola i klupica koje su uredili lovci, odakle počinje zadnji mini uspon na Slon. Pred zadnji spust koji nas vodi do novih vinograda, klijeti i sela Podgora, vrijedi skrenuti lijevo označenim odvojkom 2-3min do samog vrha Slon (445m) gdje se pruža odličan vidik na sjever Krapine, Brezovicu i zadnji dio Kajbumščakovog puta, te s druge strane na Donačku goru i Macelj. Nakon vidika i povratka na glavnu stazu, spuštamo se kroz bukovu šumu (ima ogromnih primjeraka) putem koji je dosta strm i mjestimice “visi”, pa je potreban oprez pri skliskim uvjetima.

Kraj velikih vodospremnika spuštamo se u selo Podgoru gdje je KT5, dnevnik kaže kuća Kozina. Od područne škole u Podgori idemo desno ispod stare Zagorske magistrale i opet desno po cestici koja iznad nekadašnjeg Krateksa vodi u Žutnicu. Na toj cestici nalazi se uređeni izvor odlične vode. U Žutnici skrećemo lijevo na glavnu cestu Krapina-Varaždin, prelazimo prugu i most, te onda desno po cesti prema Đurmancu 200m. Tamo blizu novopostavljene smeđe table markacija ulazi lijevo u šumu i ide oštro gore prema vrhu Brezovice.

Prvih 20-ak metara ulaza dosta je zaraslo. Vidici s Brezovice su lijepi (prvenstveno prema Strahinjščici, Đurmancu i Maclju), ali se tek naslućuju zbog bujne vegetacije. Na vrhu je postavljen objekt Odašiljača i veza, koji u toplije vrijeme zbog klimatizacije bude dosta bučan. Kad se spuštamo (preporučuje se spust po makadamu), ispod Brezovice (s druge strane) u selu kbr. 1 je kuća Leljak i KT6.

Dalje krećemo s asfalta laganim usponom lijevo po poljskom putu koji vodi do poljane na čijem rubu se nalazi novi planinarski dom PD Brezovica iz Petrovskoga — “Ačkova hiža”.

Markacija dalje vodi kroz zaselak G. Benkovec na jug/jugoistok u smjeru kapele Tri kralja, kombinirajući kolne puteve, livade i šume, uglavnom idući po hrptu. Jednim dijelom, paralelno s ovim putem ide još jedan markirani put, ali više sa strane Petrovskog (zapadno od hrpta). Vjerujem da su to izmarkirali petrovski planinari. Pretpostavljam da ta markacija dodatno povezuje Ačkovu hižu s Tri kralja. Išao sam i tuda, doduše u suprotnom smjeru, od kapele Tri kralja prema Brezovici. Ta markacija prolazi kroz napušteno selo i tamo sam je izgubio. Zato ipak moram preporučiti stariju, ali pouzdanu K markaciju.

Inače, Tri Kralja je kapelica oštećena u 2. svj. ratu i u ruševnom je stanju, ali još uvijek impresivno izgleda. Kapelica je oštećena paljbom njemačkog oklopnog vlaka, koji je bio na krapinskom želj. kolodvoru, jer su navodno po vlaku pucali s otvora na krovu kapelice. Zanimljiva crtica!

Od kapele Tri Kralja jedna markacija (označena s “D”) vodi direktno dolje prema jezeru Dolac, dok K markacija produžuje još malo na jug. Dolazimo do livade odakle se pruža dobar pogled na južni dio krapinske kotline, Šušeljbreg, dijelove Strahinjščice, te još dalje na Ivanščicu i Medvednicu. Odavde se spuštamo u selo Tkalce, gdje se nalazi KT7 (kuća Ovčarić).

Spust nastavlja starim hodočasničkim putem prema nalazištu Hušnjakovom, gdje završava pred zgradama u kojima se nalaze novi i stari muzej evolucije, te prikladno uređen Neandertal pub. Tu bi trebala biti KT8 i to je kraj puta. U Neandertalu pripremaju i klopu. Praktički se spajamo s početkom — samo 200-300m dalje, ravno po cesti – nalazi se spomenuta 8-katnica i put prema Starome gradu gdje počinje uspon na Šušeljbreg.

Kajbumščakov put, drugi dan

Sažetak

• 8 kontrolnih točaka, početak i kraj puta u središtu Krapine
• markacije označene slovom K
• trajanje puta 10-12h
• duljina 27km
• otvoren 1979.g. (za 80 god. PD Strahinjščica)
• stanje markacija uglavnom odlično, minimalni nedostaci samo na potezu Brezovica-Tri Kralja i na jednom dijelu Šušeljbrega
• stanje puta općenito dobro; po ljeti ima kopriva na jednom kratkom potezu od Šušeljbrega prema Radoboju, te na dionici Prevaja-Sušec; u toplijim mjesecima blato na dionici D. Kamenečki-Prevaja; prvih 20m uspona na Brezovicu zaraslo