Nakon preksinoćnje korejske večere kod Mr. Parka, sinoć je na red došla i sad već tradicionalna večera u Rum Doodlu, popularnom pub-restoranu gdje se kroz godine ustalio običaj da se po uspješnom povratku sa ekspedicije ili trekinga okupi kompletna ekipa i uz piće i iće ostavi svoj „footprint“.

Kako je naša ekspedicija ipak bila ženska, tako je i naše stopalo dobilo adekvatni  pedikerski tretman, ofarbane nokte i naravno sve naše autograme i slike.

Danas, na naš posljednji dan ove 2,5 mjesečne himalajske putešestvije, na redu je i svečana vrtna večera u hotelu Shangrila. Ako je suditi po istoj održanoj prije 1,5 godinu u čast Cho Oyu ekspedicije, očekuje nas raskoš i puno finih jela.

Time se zapravo i naša ekspedicija privodi kraju jer nas sutra očekuje prvo let za Delhi, zatim naporna 15 satna stanka u njemu, potom duuugi let za Munchen i zatim jedan kratki za Zagreb gdje se vidimo u srijedu popodne.

See you soon

No kako sve ne može biti idealno, naše stvari nisu doživjele istu sudbinu. Osim tek nekolicine vreća koje su stigle s nama skroz do hotela, jedan dio leži u Lukli na aerodromu, dok se nekolicina preostalih još vjerojatno trucka na leđima zopkija putujući prema Lukli.   

U Kathmandu nas je dočekao naš dragi domaćin Tashi, uz šampanjac i veliki transparent dobrodošlice. No kako je to bio tek početak gdje nas prava fešta tek očekuje, dan smo uglavnom proveli u beauty salonu ne bi li se barem djelomično civilizirali i doveli u red. Da nas samo vidite ovako lijepo ofarbane, podšišane, obrijane, namazane, premazane, izmasirane… kao da nikada nismo niti napustili civilizaciju. 

Ukratko  o proteklih nekoliko dana

Zadnji dani bili su dosta uzbudljivi, 25.svibnja prema planu krenuli smo iz BC-a samo s najnužnijim stvarima na leđima. Taj dan trebalo je doći pedesetak yakova u logor, Sherpe su trebale na miru osušiti svu opremu, raspremiti sav logor, napraviti terete po 60 kg za svaku životinju i s danom razmaka doći za nama u Namche. Neposredno prije polaska počela je snježna mećava, krenuli smo, prošli Gorak Shep, Lobuche i putem naišli na yakove i njihove goniče koji su se u nemogućim uvjetima probijali prema Baznom logoru. Snijeg nije prestajao, na visini od 4000 m zamijenila ga je jaka kiša i predvečer smo uz svu zaštitu koju smo imali (goretexi, kišobrani) mokri do gole kože došli u Pangboche (3900 m). Robu nismo mogli dobro osušiti i ujutro smo mokri nastavili dalje. Mještani su nam govorili da je počeo monsun i da će kiša prestati za dva mjeseca. Izgledalo nam je da su u pravu, jer ne da nije prestala, već je padala je sve jače. Po blatu, preskakući bujice koje su se slijevale sa svih strana, balansirajući s kišobranima i dalje potpuno mokri u rano popodne stigli smo u Namche.

Brat našeg prijatelja i agenta Tashija ovdje ima najvjerojatnije najbolji „hotel“; za razliku od ostalih u mjestu koji većinom imaju zajedničke zahode i tuš, mi to imamo u svakoj sobi, sve je jako uredno i čisto i nakon 55 dana mogli smo se pošteno oprati i naspavati u krevetima s posteljinom. Ne treba opisivati koji nam je to bio užitak.

No, saznali smo da zbog visokog snijega yakovi nisu mogli doći u Bazni logor i da su se vratili ispod zone snijega u Pheriche. To je sada problem koji ovog trenutka ne znamo kako rješiti. Danas navečer ta oprema teška tri tone trebala je na yakovima doći u Namche, tu se trebala pretovariti na zopkije (mješanac krave i yaka) koji mogu za razliku od yakova podnjeti visinu ispod 3000 m na kojoj je Lukla u kojoj moramo biti sutra navečer. Ekspedicijska oprema, ali i naša osobna izuzetno je skupa i u Kathmanduu je trebamo sortirati i poslati kući cargom. Očito je da neće stići danas u Namche, ni sutra u Luklu, kako bi prekosutra odletila s nama u Kathmandu.

[[Prikaži u nizu]]

No, možda si s time i previše razbijamo glavu, jer izgleda gotovo nevjerojatno da bismo mogli odletjeti na vrijeme u nepalski glavni grad. Danas ujutro nakon 72 sata neprestanog lijevanja kao iz kabla kiša je napokon prestala, oblaci su se razišli na sat vremena, međutim već u pola devet opet se sve zatvorilo i kiša samo što nije opet počela. „Aerodrom“ u Lukli s pistom dugom 250 m ukopanom uzbrdo da se zrakoplov zaustavi prije strme padine, može primati male aviončiće (najveći od njih su Twin Otteri s 15 sjedala) samo ako je zadovoljavajuća vidljivost preko svih planinskih grebena na putu od Kathmandua. Ako ih pokrivaju oblaci od leta nema ništa. Bio ovo monsun ili samo njegova najava, za prekosutra kao i za vrh Everesta, potrebna nam je opet neka „vremenska rupa“ da se kroz nju provučemo do Kathmandua. A tamo ćemo uz još bolji komfor razmišljati o opremi koja je ostala daleko od nas. Sve članice su dobro i vrhunskog zdravlja, što se ne može reći za voditelja koji im uobičajne probleme s leđima.

Tako sad ova 3 dana koja nam preostaju do polaska za Zagreb, možemo iskoristiti za shopping, kupovinu suvenira i naravno fešte…

Doček na ulazu u Ledeni slap bio je vrlo bučan, veseo, a kao i jučer prepun emocija. Teško da je neka druga ekspedicija priredila takav doček svojima koji su bili na vrhu. I ne samo njima, već i svojim Sherpama, našem Lakhpi, dvojici Pembi i Pasanga.

Ena i Milena na vrhu Mt. Everesta

Sherpe su u međuvremenu već evakuirali opremu iz viših logora i samo će još sutra donijeti ostatak s vrha Ledenog slapa. Ostatak dana, a i cijeli sutrašnji potrošit ćemo na pakiranje i odradu sponzorskih obveza, a djevojke koje su se danas spustile s Logora 2 i za svoj zasluženi odmor. Sve su zdrave i sretne, a kao i sve ostale jedva čekaju da krenemo prema Zagrebu. Već prekosutra čeka nas 25 km pješice do Pangbochea, pa još toliko do Namchea i nakon dana odmora 30 km do Lukle. Baš za to razdoblje najavljene su obilne oborine, pošto ćemo brzo nizbrdo za nas će to biti kiša; no nakon 49 dana Baznog logora i penjanja po Everestu ništa nas ne može zaustaviti na putu kući.

Ponovo svi na okupu

Iza nas ostat će Sagharmata – Vrh Neba na kojem nismo ostavili ništa osim naših tragova, a i njih će uskoro pokriti snijeg. No oni nematerijalni, uspomene i sjećanja o danima provedenim na Mount Everestu u proljće 2009. neće se izbrisati do kraja naših života.

Sve o Himalajkama i Ekspediciji možete pročitati ovdje. 

Darija i Iris na vrhu Mt. Everesta

Nedostaju Ena i Milena koje su se za šest sati bez problema spustile s Južnog sedla u Logor 2 gdje su ih dočekale Lana i Sunčica. Njih četiri krenut će sutra rano ujutro i trebale bi doći u Bazu isto oko deset sati. Umorne su, osjećaju se dobro, malo su promukle, ali kako je rekla Ena, gladne su kao vukovi. U Logoru 2 imamo kuhara koji će sada dati sve od sebe da skupe snagu za sutrašnji silaz.

Povratak u Bazni logor, Darija, Iris i Darko

Naš daljnji plan malo se razlikuje od onog napisanog neki dan. Prema Kathmanduu krenut ćemo dan ranije i to 25.5. kako bi naši Sherpe bez nas na miru spremili svu opremu i srušili Bazni logor. U Namche Bazaru spavati ćemo dvije noći, zatim zajedno sa Sherpama nastavljamo prema Lukli, a ako nadolazeći monsun dozvoli u Kathmandu letimo 29.svibnja. Vrijeme je sve lošije i s današnjim danom, sezona uspona na Everest s nepalske strane je najvjerojatnije završena. Uhvatili smo izgleda jedan od zadnjih vlakova za vrh, imali smo i sreće, no ona je samo bila točka na i, na naših 14 mjeseci priprema za najviši vrh svijeta. Sagarmatha čuvaj nas još sutra, ali i sve one dane dok ne dođemo u Hrvatsku.

Ena nije mogla zadržati emocije i stalno je ponavljala u radio stanicu: „Ovo je fantastično, fantastično,… joj kako bih željela da smo svi sada ovdje da možemo zajedno uživati u ovom prizoru“. Na vrhu su se zadržale svega petnaestak minuta, jer se pojačao vjetar i iza pet sati počele su oprezno silaziti po zaleđenom grebenu prema Južnom sedlu. I u silazu su postigle nevjerojatnu brzinu, jer su sada (08:15 po nepalskom vremenu) već na „Balkonu“ (8400 m) i ako tako nastave na Južnom sedlu bit će prije deset ujutro.

 Milena Šijan i Ena Vrbek

Milena Šijan iz Splita je dipl.ing biolologije i kemije, prije dvije godine na Cho Oyu je samoinicijativno odustala na 7400 m kako ne bi usporavala skupinu koja je išla prema vrhu. Ovog puta izgleda da s brzinom uspona nije imala ni najmanje problema, čak naprotiv. Sada Split ima i muškarca i ženu koji su bili na vrhu svijeta.

Ena Vrbek iz Zagreba studentica je Kineziologije; ne idu joj baš sportovi s loptom, no s tjelesnom izdržljivošću i brzinom iznad 8000 izgleda nema ni najmanjih problema. Najmlađa je članica ekspedicije (23) i sada se uvrstila u tek nekoliko žena te dobi koje su bile na Everestu. Jedina je osoba iz Zagreba koja je bila na vrhu Everesta, a pošto se bavi speleologijom i bila je i na minus 1026 m u „Lukinoj jami“, a sada na plus 8850 m  jedna je i od rijetkih na Zemlji koja  ima takvu visinsku razliku (9876 m).

S djevojkama je na vrh išao i naš sirdar (vođa Sherpa) Lakhpa Nuru i to je posebna priča. Prije dvije godine popeo se dva puta na Cho Oyu s našom prvom i drugom skupinom. Izgleda da to smatra pravilom, jer prekjučer je bio je na vrhu s Darijom i Iris. Ostao je čekati Enu i Milenu na Južnom sedlu (7920 m). Želeći svojim iskustvom (već je bio 9 puta na vrhu Everesta) dati dodatnu sigurnost, noćas je krenuo još jednom na vrh i na njemu bio dva puta u posljednjih 43 sata. To nikada nije učinio ni jedan čovjek prije njega. Bravo, Lakhpa!

Naša trenutna situacija na Mount Everestu je sljedeća: Ena i Milena blizu su Južnog sedla, sutra će u Logor 2, a prekosutra u Bazu. Na tom logoru su Iris, Darija i Vedrana koje sutra dolaze u BC, a Lana i Sunčica čekat će Enu i Milenu i s njima doći dolje. U Bazi su Jana, Tea, Josipa, Sanja i Darko. Veselimo se i sretni smo, no sve ventile ćemo otvoriti tek kada se svi okupimo u Baznom logoru. Za 25.5. navečer naručili smo yakove, 26.5. krećemo prema Lukli, gdje ćemo 29.5. već rezerviranim posebnim letom u „Twin Otterom“ (ima 15 mjesta) otići u Kathmandu, a 3.6. doći u Zagreb. Još četiri dana imamo plaćen satelitski internet, a to je dosta vremena da Vam napišemo još puno toga, a i pošaljemo slike s vrha, kad cure dođu u Bazni logor. Još jednom, hvala na čestitkama i podršci, vidimo se uskoro.

Istovremeno u šest sati ujutro s Južnog sedla počele su silaziti Darija i Iris Bostjančić. Prema uputama, ali i svojim odlukama, silaze vrlo polako i oprezno, jer su jako umorne; osim noćenja na Logorima 2 i 3 prilikom uspona i noćašnjem boravku na Južnom sedlu gdje nije ni moguće zaspati, već su 130 sati na nogama i treba paziti na svaku sitnicu na silazu niz 1500 m visoku ledenu stijenu između sedla i Logora 2. U ovom trenutku došle su u Logora 2, gdje će ostati do prekosutra da se dobro odmore prije silaska u Bazni logor.

Ena i Milena na Južno sedlo su stigle za vrlo dobrih šest sati, dobro se osjećaju i izuzetno su motivirane za daljnji uspon prema vrhu. Na sedlu ih je dočekao naš sirdar Lakhpa Norbu Sherpa koji je jučer bio na vrhu, ne samo s Darijom i Iris, već i svojim bratom Nawangom. Dakle istovremeno su u istoj skupini na vrhu bile dvije sestre i dva brata, što isto nikada nije zabilježeno. No, Lakhpa se sprema napraviti još nešto, a to nikada nitko nije ni pokušao. Pojedini Sherpe uspjeli su se popeti u istoj sezoni na vrh Everest i po dva puta. Ali, svi oni vratili bi se u Bazni logor, odmorili koji dan i išli ponovo na vrh. Tek pojedini od njih to su učinili, da su se odmarali u Logoru 2 i ponovo krenuli gore. Lakhpa je nakon jučerašnjeg uspona, ostao na Južnom sedlu, danas dočekao Enu i Milenu i noćas želi s njima ponovo na vrh Mount Everesta kao dodatna sigurnost zbog svojeg iskustva (na vrhu Everesta bio je već 10 puta i ima još 10 uspona na vrhove preko 8000 m). Već se 53 sati nalazi u tzv.“zoni smrti“ iznad 7500 m i trebao bi tamo ostati najmanje i sljedećih 40, a to se još nitko nije usudio učiniti.

Da započne s Južnog sedla njegov uspon, ali i Enin i Milenin, ima iste šanse kao neki dan i onaj od prve skupine, dakle 50:50. Vremenski uvjeti nisu dobri, opet se pojačao vjetar, ali i naoblaka, a neki fenomeni u atmosferi najavlju ozbiljno pogoršanje vremena, pa čak i početak monsuna 26.svibnja. Odluka o polasku ili ne s Južnog sedla bit će donesene u osam navečer.

I malo pod razno. Sve članice ekspedicije zahvaljuju se na čestitkama za jučerašnji uspon, posebno se zahvaljujemo na porukama jer su nam veliki poticaj da sve završimo na najbolji način. Jučer nismo mogli staviti vijesti na vrijeme, jer kao ni vi nismo mogli otvoriti web stranice HPS-a. Saznali smo da je u isto vrijeme bilo i 800 klikova, pa se server tri puta srušio, a preko dana je zabilježeno 22.000 posjeta stranici. Što danas kasnimo, drugi je razlog. Čekamo da se sve skupine smjeste po logorima, pa da i to javimo. U međuvremenu, pošto imamo internet i satelitske telefone, članice ekspedicije preko Facebooka i telefona podijele pokoju svježu informaciju iz BC-a sa svojima, te je i prije ovog izvještaja procurilo da su na Južnom sedlu samo Ena i Milena, a neki su to nadogradili da su već došle i na vrh Everesta i to stavili na internet.

Taj izuzetno teški završni uspon počeo je sinoć nešto prije deset sati navečer s Južnog sedla (7920 m). Već nekoliko dana na njemu su se izmjenjivala najpoznatija penjačka imena pokušavajući krenuti prema vrhu, no od svih uspona se odustalo zbog jakog vjetra. Neki su se čak odlučili za riskantno 24-satno čekanje boljeg vremena na Južnom sedlu koje može nanjeti nepopravljive posljedice za ljudski organizam.

Jučer popodne sve je izgledalo da će se opet ponoviti. Cijeli dan puhao je snažan vjetar, no oko devet navečer brzina mu se smanjila na prihvatljivih 30 km/h s naznakama daljnjeg smanjenja tijekom noći. Više desetaka stranih penjača iz svjetske himalajske elite i isto toliko Sherpa odmah je krenulo na iscrpljujući uspon po jugoistočnom grebenu na kojem je iz snijega i leda trebalo čupati prije postavljena fiksna užeta, a na nekim mjestima postavljati i nova. U to društvo itekako rado su primljene Darija, Iris i naša trojica Sherpa – Lakhpa, Pemba i Nawang.

Sestre Bostjančić

Dva dana kasnije, 21. svibnja 2009. godine, hrvatska zastava još jednom je zavijorila na vrhu svijeta. Istakle su je Ena Vrbek i Milena Šijan!

Od šest pa do gotovo deset navečer Darija i Iris su se pripremale su za polazak kontrolirajući svaku sitnicu, jer na tim visinama svaka neoprezost u pripremi opreme može biti kobna. Po još dosta jakom vjetru krenule su na prvu dionicu do tzv. „Balkona“ na visini od 8400 m. Tamo su došle za nešto više od četiri sata, a to znači da su na visini iznad 8000 m savladavale više od 100 visinskih metara na sat što je fantastično brzo.

Iako je na Južno sedlo došla bez pomoći umjetnog kisika iz boca, Darija se za daljnji put prema vrhu odlučila da ih ipak koristi, jer -37°C uz postojeći vjetar stvaralo je hladnoću oko -50°c i najvjerojatnije bi na usponu zadobila ozbiljne ozebline, ako ne i smrzotine. Umjetni kisik pomaže kod disanja na tim visinama, no važnija mu je funkcija da se njime stvara i toplina u organizmu.

Mt. Everest, snimljeno 19. svibnja 2009. god u 09:40 sati

Sljedećih pet i pol sati trebalo im je do Južnog vrha (8750 m), te još dva sata preko poznatog grebena i Hillaryeve stube do vrha. U tom dijelu uvijek nastaju zastoji, jer je teren penjački vrlo težak.
U Baznom logoru, naravno cijelu noć nismo spavali, radio stanica je bila stalno otvorena, a zahvaljujući Lani kojoj zbog njenih liječničkih intervencija nijedna ekspedicija više ništa ne smije odbiti, dobila je najjači radio na Logoru 2 te smo imali najkvalitetniju vezu i znali što se na planini događa.

Oko pola devet otišli smo na pola puta do Gorak Shepa odakle se vidi vršna piramida Mount Everesta i otkuda je moguća izravna veza našim walkie-talkie s vrhom. U 09:40 čuo se usklik veselja „Na vrhu smo!“

Našoj sreći nije bilo kraja; zazveckali su lonci koje smo uzeli iz Baznog logora da cijelom događaju damo i zvučnu kulisu, to smo preko radio stanice prenjeli i na vrh, odakle su se čuli usklici veselja Darije i Iris.

Razgovor između nas, Darije i Iris trajao je desetak minuta i njihovi glasovi zvučali su toliko mirno i bez teškog disanja kao da se nalaze na Sljemenu, a ne na Mount Everestu.

Nakon 45 minuta boravka i slikanja na vrhu, djevojke su oko 10:25 krenule na još teži dio puta od uspona, na višesatno spuštanje prema Južnom sedlu gdje će prenoćiti.

Ovim usponom Darija i Iris Bostjančić postale su prve žene ove godine na vrhu svijeta, ali i prve sestre u povijesti koje su istovremeno došle na vrh Mount Everesta.

U Logoru 3 od podneva borave Vedrana, Ena i Milena koje sutra kreću na Južno sedlo i dalje s dva razmaka slijede put prve skupine na vrh svijeta.

Prvi puta sestre Bostjančić javile su se u deset sati, negdje na polovici Yellow Banda (7600 m) i rekle da im dobro ide. Darija je penjala bez boca s umjetnim kisikom, a i Iris je povremeno skidala masku. Vjetar u Baznom logoru nije se dosad smirio, čak izgleda da se pojačava, no na Ženevskom rebru djevojke su bile od njega donekle zaštićene.

Sada sa Sherpama na Južnom sedlu koje je inače i poznato po jakom vjetru, postavljaju dva šatora u kojima će se koliko-toliko zaštiti i odmoriti. Šanse da se noćas krene prema vrhu su 50:50, jer osim jednog Amerikanca koji je s petoricom Sherpi bio na vrhu i to još 5.svibnja, nitko drugi se ove sezone s nijedne strane nije popeo na Mount Everest. Razlog je bilo loše vrijeme, a od noćas i taj vjetar koji je po brzini mnogo jači od svih najavljenih. Prema prognozama temperatura na vršnom dijelu Everesta trebala bi noćas biti oko minus 30, no zbog vjetra bit će vrlo blizu minus 50. Ne samo zbog takve ekstremne hladnoće, već i nemogućnosti kretanja po uskom jugoistočnom grebenu, ako se vjetar ne smiri, polaska prema vrhu sigurno neće biti.

Uobičajno vrijeme kretanja s Južnog sedla je između osam i deset navečer, no neke prognoze govore da postoji vjerojatnost da se brzina vjetra oko ponoći smanji na prihvatljivih 25 km/h i u tom slučaju u to vrijeme bi se ipak krenulo prema gore. Ne preostaje nam ništa od nadanja da se ta prirodna sila smiri, jer do vrha nema više nikakve logističke, tehničke ili druge prepreke osim brzine vjetra.

U Baznom logoru osim kontakata s našim djevojkama u visinskim logorima, imamo i one s drugim ekspedicijama koje tu borave, a i pokušavamo se razonoditi (pogledajte slike u Galeriji), jer nije jednostavno živjeti na dosta neprijatnom i visokom mjestu kao što je Baza i to već 42 dana. I tu zna ponekad biti opasno; pošto smo na ledenjaku koji se miče, svako malo se sruši neki kamen blizu naših šatora, otvaraju se pukotine i na sve stane ima leda, a od danas se borimo i s vjetrom.

U Logoru 2 u kojem borave Vedrana, Ena, Milena (one bi ako sve bude u redu, sutra trebale krenuti na Logor 3), Sunčica i Lana, izuzetno je dramatično. S našim djevojkama je sve najbolje, no nažalost nije tako u drugim ekspedicijama, posebno u onoj koju organizira najpoznatija nepalska agencija „Asian Trekking“. Njima je u lavini poginuo Sherpa, a već nekoliko klijenata je teško obolilo. Danas čak dvojica u Logoru 2 i uz asistenciju američkih doktora iz Bazne bolnice neprestano smo u kontaktu s Lanom koja im kao jedina liječnica na tom mjestu pruža medicinsku pomoć. Jedan od tih bolesnika vrlo je kritično i Lana je zatražila dolet helikoptera na vrh Ledenog slapa (6200 m) što je dosad uspjelo samo jednom (nakon poznate velike nesreće 1996.) i nijedan pilot se nije usudio to ponoviti, međutim to nije moguće zbog jakog vjetra koji čak onemogućuje dolazak helikoptera u Bazni logor. Iz njega se već tri dana, prvo zbog magle, a od danas zbog vjetra ne mogu evakuirati dvojica penjača koji imaju visinsku bolest. Lana je sa šestoricom Sherpi organizirala transport nosilima iz Logora 2 u Bazu tog teškog bolesnika i upravo traje izuzetno složeno i opasno nošenje unesrećenog kroz Ledeni slap do Baznog logora koji će možda trajati dugo u noć. Negdje na pola puta između Logora 2 i 1, dok je pratila bolesnika, Lana je hitno vraćena na Dvojku, jer je član IMG ekspedicije pao u Lhotse stijeni, zadobio teške povrede i sada ga transportiraju u Logor 2 i trebaju Laninu liječničku pomoć.

Ako se zbog vjetra i ne popnemo na Mount Everest, Hrvatska ženska ekspedicija, a posebno njena liječnica dr.Lana Đolnagić, ostat će zapamćena kao rijetko koja u Himalaji koja je ispred svog planinskog cilja na prvo mjesto stavila pomoć drugom čovjeku.

Ali, ako se ostvari oboje, našoj sreći neće biti kraja. Zato vjetre, stani noćas i još nekoliko dana za naše hrabre cure.