Pogled prema Mazinskom polju (ignorirajte moj prst koji se zna pojaviti u donjem desnom dijelu fotke …

Srećom, put nije cijelo vrijeme po otvorenom makadamu. Nakon pola sata ulaziu ugodnu šumsku hladovinu:

Stijena uz put:

Još cvijeća:

Nakon 5-6 kilometara, markirana staze se odvaja od makadama i kroz šumu kreće prema vrhu. Pola sata prije vrha postoji odvojak prema livadi na jugozapadnoj padini vrha, a na toj livadi se nalazi ovaj izvor (iznad izvora je sam vrh Kremena):

Panorama livada i vrha u pozadini:

Od tog mjesta pa do vrha je uspon malo strmiji.

Pogled prema Ličkom polju s hrpta (15-tak minuta do vrha):

Pogled prema Mazinskom polju:

I, na kraju, panorama s vrha:

Skoro sam kao naslov napisao “Prvi zimski izlet u 2007. godini”, ali onda mi je sinulo da sam početkom ove godine već imao nekoliko pravih – zimskih. Ipak nekako osjećam da je šetnja koju smo napravili ovu subotu prva zimska ove godine. Valjda je to stoga što još uvijek nekako u podsvijesti živim u svijetu u kojemu postoje kalendarska i školska godina. Po školskoj godini – trekking po Dabarskim kukovima bi bio i prvi zimski izlet. Iliti prve snježne radosti za moju malenkost. I dvoje prijatelja-supatnika koji su se smrzavali sa mnom.

Ja sam, u stvari, htio ići na Cincar iznad Livna, ali A. je odbrusio “Mene to ne zanima, ali ako želiš Slovensku na Triglav ja sam za!”. M. je zakolutao očima. Poanta je bila da se nikome ne ide toliko daleko na istok. OK, zapadnije od Cincara (a da nije Troglav ili Dinara) je Lička Plješivica.

Svi se složiše da idemo na Ličku Plješivicu. Sloga je (uz pivu i pistacije) trajala do dugo u noć. Sve dok… Sve dok nisam na sljedeći sastanak ponio kartu i pokazao gdje se na karti ‘rvacke nalazi Plješivica. A mi bi do tamo trebao doći autom iz Poreča… ts, ts, ts…

Mala digresija: Postoje dva načina kako se mogu odvijati aukcije. Po britanskom principu – za proizvod se nudi početna cijena. I onda se ta cijena pomalo diže sve dok ne ostane samo jedan ponuđač. Ako aukciju vodite na nizozemski način – prvo ponudite nerealno veliku cijenu, i zatim ju snižavate – sve dok se ne nađe ponuđač koji je spreman platiti. Moja je aukcija za organiziranje planinarskog izleta očito bila ovog drugog tipa. I, možda je to bio krivi pristup.

Moja zadnja ponuda je bila šetnja po Dabarskim kukovima. Na Srednjem Velebitu. I na kraju su se T. i M. složili. M. se (na žalost) prehladila , A. je u mislima bio na slovenskoj (a u praksi je cijeli dan proveo na internetu), R. bi išla da je išao A.

Dakle, moja malenkost, T. i M. smo u subotu rano ujutro (u 5 sati) krenuli iz Poreča put Velebita. Naoružani dobrom voljom i fotoaparatima, ali bez – rukavica. Što se pokazalo dosta nezgodno. Jer već na pola uspona autom prema Oštarijama je cesta bila mrvicu zaleđena. Od Oštarija do Stupačinova vodi asfaltna cestica koja je bila potpuno prekrivena snjegom – nije ga bilo puno, možda centimetar-dva. Taman toliko da se osjeti zimski ugođaj.

Velebit k’o Velebit. ‘ladno brate. Puše velebitska bura, pa iako je tek prvi snjeg, nije ugodno. Plan je bio uspon na Kizu – jako lijep vrh iznad Ličkih Oštarija, ali od toga sam odustao već u početku. Jer, dani su kratki, uspon na sam vrh zahtijeva malo pentranja po zaleđenom stijenju, a ja ne želim imati ičija iskrenuta stopala ili natučena koljena na duši.

Put koji obilazi Kizu da bi se spustio u Crni Dabar obilazi Kizu sa istočne strane. I taj prijevoj je bio prvi upečatljivi trenutak tog dana. Kad smo došli gore bura nam je prodrla kroz sve slojeve odjeće i usjekla se u kosti.

Ima jedan vizualno zanimljiv fenomen koji se može vidjeti kad padne prvi snijeg na duboku travu, a ne pokrije ju potpuno. Ukoliko još i puše vjetar – šare koje među snijegom ocrtava busenje trave je meni osobno nešto prekrasno. Slične šare, malo drukčijeg (kubističnog) uzorka, su se mogle vidjeti i na stijeni koja se nadvijala nad naš prijevoj. A pogled na brda sjeverno od lanca Dabarskih kukova je bio prvi zimski pogled od Bitoraja naovamo.

Spuštanje u Crni Dabar je, po meni, dosadnjikav. Spuštanju nikad kraja, brda u okolici se naziru tek kroz šumu. Od nekadašnjeg sela Ravni Dabar, ostalo je samo jedan bunar. Tek kad se dođe do prijevoja između Crnog i Ravnog Dabra, prvi put se u pravom svijetlu može vidjeti ono što Dabarski Kukovi u stvari jesu – labirint stijena svakojakih čudnovatih oblika. Od stijene iznad planinarskog doma, preko Kukalina, Visibabe, pa sve do Bačić kuka.

Kao Crni, i Ravni Dabar je nekad davno bio selo od kojeg su ostala tek tri-četiri zida u križ, bunari i zgrada škole. Škola je sačuvana samo zato što je to danas planinarski dom.

U domu: pije se pivo (crno, Velebitsko), jede kruh s nekakvom egzotičnom drniškom svinjetinom (koja je, navodno, zdrava zato što na njoj rastu razne autohtone drniške gljivice, ali nisam prob’o pa ne mogu o tome…). Uz pivu i rakiju pričale se planinarsko/alpinističke priče, zgode, bajke i basne. Najbolje bi bilo da je sve skupa “do duboko u noć…”, ali ne može. Puk u nedjelju ima obaveze i u isti dan se mora vratiti doma.

Slijedi uspon do kukalina sa prvim pravim pogledom na hrbat kukova od Kize naovamo. Slikanje, snimanje i fotografiranje. Divljenje kamenim stijenama ispranim kišom i burom, šetnja tunelom usječenim u stijenu. I na kraju povratak makadamom.

“S lijeve strane imate priliku vidjeti Ravni Dabar, i većinu Dabarskih kukova, a s desne se pogled pruža na Velebitski kanal i (zadnjim zrakama sunca obasjan) Pag.”

Povratak do Stupačinova. U autu, na povratku doma, se još dva-tri sata u kostima osjećamo velebitsku hladnoću.

Ostale fotke: