Dolazili bi najprije na Prjevor. Tu bi ostali dva tri dana kod naše prijateljice Gojke. Kad se sjetim nje suze mi krenu na oči,obična nepismena čobanica, a tako veliki čovjek. Takve duše rijetko se sreću u ovom bestidnom svijetu gdje nam se svima žuri i nemamo vremena svrnuti pogled na naše bližnje i ljude koji svakodnevno koračaju ukorak sa nama.

Napravila bi nam kruh ispod sača i dala nam zlačano žuti kajmak, to malo hrane što je i sama imala, nije imala puno ali je davala srcem i onako direktno iz duše.  Ne bi ste vjerovali, okus te božanske hrane još i danas imam u ustima.

Onda bi krenuli dalje prema Trnovačkom jezeru i tu bi dalje uživali u ovom zemaljskom raju. Spavajući u šatoru svakodnevno bi pripremali jednostavnu i ukusnu hranu, pili čaj od Čubre sa dodatkom rakije pa  zatim kupanje,planinarenje. Da, da, što da vam kažem možete samo zamisliti tu sreću i ljepotu.

[[Prikaži u nizu]]

Evo ove godine od 10. do 13. srpnja konačno mi se ostvario moj dugo sanjani san i evo me ponovo podno gordog Maglića. Nema mi moje Gojke a ni njezinog katuna, hvala Bogu živa je i zdrava ali više ne dolazi gore. Stara je, da stara. Eto život prolazi, a ove ljepote još uvjek ostaju. Zato i Vama pišem ovaj članak da bi vam sve to pobliže dočarao. Uživajte!